DOMAĆI AUTORI

Roman „Knjiga za djecu” Jovane Marojević svojevrsno je putovanje u unutrašnjost – nesputano
promišljanje žene o sopstvenoj prirodi, unutar opsadnih zidova sanatorijuma. Stilski raskošna i
olujno napeta, ova proza vodi čitaoca kroz suštinske fenomene tjelesnosti, požude, divljine i
zatvorenosti. Jedinstvena i hrabra knjiga na više nivoa.

U susretu metafizičkog i poetskog, ovaj kratki roman otvara goruće poetičke teme o značaju
tela (za ovu priliku ženskog) za individuaciju, za identitet, o povezanosti tela u matrilinearnom
nizu, o telu kao (Fukoovom) diskursu u poretku stvarnosti, o telu koje se istražuje i politizuje, o
telu kao jeziku koji govori čak i kada ćuti.

– Jasmina Vrbavac

Plave pločice, more, nebo, prozor i glava između metalnih rešetki slike su iz kojih se otvara
ispovijest protagonistice smještene u sanatorijum. Riječi poput rođenje, majka, majčinstvo,
tijelo, lijekovi, strah, smrt, seksualnost stoje kao teške, izdvojene tačke oko kojih se gradi priča.

– Melida Travančić

Čitalac koji se usudi da putuje kroz tamni vilajet bića sa uma sišavše junakinje, naučiće
najvažnije: kako se bez iluzija o svetu i o sebi, dolazi do egzistencijalnog smisla.

– Ana Stišović Milovanović

OD DOBITNICE POSEBNOG PRIZNANJA ŽIRIJA ZA EUPL NAGRADU

Kada je zatekne majčina poruka o kupovini porodičnog grobnog mjesta, Marina – duhovita autsajderka koja već godinama živi u Parizu – mora da se suoči s prošlošću i djetinjstvom provedenim u ratnoj Bosni i Hercegovini.

U potkrovlju pariske oronule zgrade, licem u lice sa svojom najvećom fobijom, Marina počinje da preispituje sve odnose koji su je oblikovali: sa Denisom, majkom, prijateljicom, sa ocem – kojeg se sve rjeđe prisjeća – i sa gradom koji je nikad nije u potpunosti prihvatio. Urnebesan roman o strahovima koji ne mogu ostati skriveni.

Na početku beše krvavo pačje meso i gnjecav kolač: sve posle toga je vrtoglava vožnja kroz veseli pakao snova, želja i slabih šansi za sreću. Drugi roman Slađane Nine Perković čitaoca uvodi u dobro poznati košmar komunikacije sa bliskim osobama, nespremnim da pojme usamljenost i različitost. Potresan i britak, ovaj roman je vrtlog frenetične stvarnosti koju svi znamo i trpimo. — Vladislava Gordić Petković

Ovaj neveliki ali intrigantan roman možemo čitati kao roman o raspadu braka, ali i raspadu svega onog što ovaj par, zgradu pa i cijeli kolektivitet drži na okupu. Autorica vrlo promišljeno i uvrnuto od tipskih situacija pravi originalne humoristične sekvence koje funkcionišu dvoznačno – smiješne su, ali ilustruju tragizam ili melanholiju, pomenutu u naslovu. — Tanja Stupar Trifunović

Slađana Nina Perković uspela je da kroz naizgled jednostavnu priču o Marini i Denisu, njihovom odnosu, donese slojevitu priču o jednom životu, nama bliskijem nego što to možemo, ili želimo, zamisliti. — Bojan Krivokapić

Vođen umjetničkom idejom Josipa Pejakovića da riječ dâ ućutkanima i prećutanima, kao i velikom Andrićevom mudrošću da je najbolje pustiti čovjeka da priča slobodno, Goran Dakić u svojoj novoj knjizi pod naslovom Izvlačenje drače pomno sluša i umjetnički uobličava priče običnih ljudi, radnika i seljaka banjalučko-potkozarske regije. Knjiga je napisana kao „krajiški azbučnik”, to jest kao svojevrsni pojmovnik u kojem su, specifičnim jezikom, ispričane priče o životu ljudi iz ovih krajeva.

Saša Šmulja

Govor junaka u „Izvlačenju dračeˮ neodoljivo je jednostavan i prijemčiv – to je svakodnevni razgovorni jezik zasićen brojnim poštapalicama, uzrečicama, sitnim i krupnim psovkama, neartikulisanim spojevima vokala koje bi bilo beskrajno teško prevesti u okvire bilo kog drugog diskursa – ono što Dakićevim likovima daje čar i autentičnost, između ostalog ostaje upravo u tim progutanim i preskočenim glasovima, slogovima, ponekad i cijelim riječima – mnogo je toga što se treba reći, a malo je vremena.

Nina Govedar

Neva Valečić uspješna je i ostvarena ličnost, savremena žena s bezbroj lica i uloga, koja u svom životu-predstavi ima sve što joj je potrebno da bi bila srećna. Neva Valečić, junakinja-dvojnica, izgubljena je u svim prošlim i sadašnjim htijenjima pa svoje usamljenosti pokušava utomiti ležernim seksom, nemogućim vezama, žamorima i klupskim gužvama. I jedna i druga potražiće sebe u nizu nužnih, komičnih i bolnih odluka, uz koje će, svaka za sebe, preispitivati prirodu majčinstva, površnih međuljudskih odnosa i generacijskih biljega. Nada Kaurin Knežević nastavlja ironično i britko da se igra modernim pojmom sreće, ovaj put kroz dva do srži ženska iskustva – gubljenje identiteta i povratak sebi.

„Roman u kojemu se tako panično i grčevito traga za srećom koja je jedna od najopasnijih fatamorgana našega doba i izvor svake moguće sebičnosti i nesreće. Likovi ovdje kao da su uvjereni da imaju pravo na drugi život, drugi pokušaj, neki svoj paralelni život i album. Jetko, duhovito, istinito.” - Zoran Ferić

„Povratak u stvarnost, u tekst, u priču, redovito je sunovrat u dubinu vlastita ponora. Humor je ono što nas odatle spašava, autoričina iskrenost i prepoznatljivost tragikomičnih situacija. Ljubav je ono što spašava – iako je ona glavni ʼproblemʼ objema junakinjama, ujedno je i njihovo rješenje.” - Maja Klarić

Knjiga koja nas vodi u Selo na rubu razuma, u svijet igre, smrtnosti i ljubavi. Nesvakidašnje dirljiv podsjetnik na istinsku moć riječi i priča.

„Osvedočeno dobri mladi pripovedač, Stefan Tićmi, pred čitaoce donosi novu uzbudljivu prozu – novelu Guguto memeto, pripovest temeljenu na iskustvima najbolje domaće fantastičke literature. Ovo delo otvara neke od ključnih tema u čovekovom odnosu prema svetu nejasnih sila i verovanja, provocira zapitanost nad igrom uzroka i posledice, budi ontološku jezu. Suptilnim unošenjem etnoloških elemenata u priču, autor gradi folklorno-mistični ambijent, ukidajući jasne granice između prostora stvarnosti i uobrazilje, između jednoličja svakodnevice i duha ritualnih praksi.” - Dejan Aleksić

„Jezik kojim se gleda i kazuje ovaj filmovani roman je sa one strane praktične trivijalnosti, emituje vesti iz nesvesti, aludira na rane traumatizme, uvodi u odgovornost zrelog doba, stvarnu ili imaginarnu, ali ostaje u lakoći igre: sve je tako prosto i sve je tako slutno i nedoslutno.” - Dr Zoran Antić, ESP

„Tićmi čitaocima daje jedino i sve što zaista poseduje: svoj svet mašte i priviđenja. Njegove bajkolike priče iz Sela na rubu razuma bolje oslikavaju način na koji živimo nego različite ʼstvarnostiʼ sveta koji nas okružuje. Razigranim jezikom vodi nas na put sa periferije racionalnog do epicentra smisla. Ovo nije priča na kakvu ste navikli, ovo je stotinak strana duga opomena.” - Radmila Petrović

Roman o ocu, roman o zločinu, roman o porodici, roman o prijateljstvu, roman o odrastanju, totalni roman! S temom dvojništva, velikom kakva jeste u našoj književnosti, kakvu čitamo kod Danila Kiša uostalom, pisac uokviruje tematski različite segmente koji ovu knjigu čine presjekom jednog života. Tako osvijetljene momentume uokviruje dvojništvo oca i sina, figura prvog pisca i onog koji nasljeđuje – dar, spisateljsku osjetljivost i zaostavštinu, naređenje da se nepravdama suprotstavlja otvorenim srcem i jednom pisaćom mašinom. Poslije zabave, mada kompoziciono osmišljen u pet dijelova, počinje jednom rečenicom, jednim motom, neizostavnim i suštinskim citatom koji daje kolor i uspostavlja ton cijelom narativu: „I onda počinje oluja govana“. Tako je jednom rekao Roberto Bolanjo i bespovratno osvijetlio pravac drugom piscu. A oluja Steve Grabovca velika je i strašna u pokušaju da se dekonstruiše sjećanje, niz uspomena (ili privida) koje, napokon prizvane, spasavaju i istovremeno ogoljuju svijest do njene nemoćnosti.

I u ovom romanu čitalac će prepoznati sve ono što Stevu Grabovca čini jedinstvenim regionalnim piscem – jednostavni a veliki lirizam, beskrajno srce, misaona širina da se svaka stvar osvijetli prije no što se osudi, nesposobnost da se čovjek zarobi u malodušnost i uskogrudost ratnih i postratnih narativa. Stevo Grabovac je još jednom uspio izgovoriti sve naše tuge, misaone ćorsokake, ljubavi i usamljenosti, s onakvom iskrenošću i nepretencioznošću, s onakvom lakoćom izraza koju je lakše osjetiti negoli objasniti.

„Gluvo doba” Ninoslava Mitrovića predstavlja zbirku priča strave i užasa koje su inspiraciju našle u srpskim narodnim predanjima i mitologiji.

Zahvaljujući nesvakidašnjem talentu autora da krajnje slikovito izgradi atmosferu svijeta o kojem piše, čitalac lako biva izmješten u literarni prostor kojim se kreću drekavci, vampiri, more, vještice, navi, vodeni carevi i druga bića iz slovenske mitologije. To je svijet zaboravljenih zavjeta koji dolaze na naplatu, svijet varoši koje se s maglom pojavljuju nečistim danima, svijet sila koje iz zaborava i davnih priča svako malo zakorače s ove strane.

„Ove priče nedvosmisleno sadrže fantastiku, natprirodna bića u njima stvarna su na predmetno-prikazivačkom planu – nisu relativizovana nepouzdanim pripovedačima, alkoholom, groznicom, delirijumom, snom. Svet koji ’Gluvo doba’ opisuje svet je mračan, nesiguran, nepouzdan – svet u kome čim sunce zađe, nastupa vreme onostranih sila s kojima je velika muka izaći na kraj čak i onda kada se sve radi ’po propisu’.” Dejan Ognjanović

„Pažljivo izgrađen i vrlo siguran stil, prožet etnologijom i tradicijom, ali najviše autentičnom emocijom, napisan starinskim ali ne i staromodnim jezikom, s lakoćom čitaoca uvlači u mračnu, jezivu atmosferu priča smještenih u svijet srpskog/balkanskog sela.” Branislav Predojević

Priče Pavla Aleksića su kratke, izbrušene i prepune neke tihe tuge. U njima kao da je vrijeme stalo, a likovi ostali da se snalaze u tom otuđenom svijetu bez budućnosti. Njegove priče govore o nemogućnosti da čovjek nađe mjesto za sebe, o nemogućnosti dva bića da ostvare komunikaciju, o nemogućnosti da ostanemo i još većoj nemogućnosti da se vratimo. One govore o Americi, o Srbiji i onom beskonačnom prostoru koji se stvara kad čovjek nije ni ovdje ni tamo.

Šta je ono što drži na okupu Marjanovićeve junake i njegove priče u ovoj neobičnoj i hrabroj prvoj knjizi? Za početak, upravo to bi mogao biti dio odgovora – neobičnost, drugačijost, jedan čudni eklektizam koji spaja nespojivo i uvlači nas u svijet koji hoda ivicama grotesknog, granicama utvarnog i stvarnog koji se smjenjuju u neočekivanim obrtima i podsjećaju upravo na stvarnost kakvu živimo. Čuda su moguća i gle umjesto da su velika i divna ona uglavnom bivaju banalna. Sve su to stvari kojima autor suvereno vlada i u koje gura čitaoca stalno mu izmičući utočište i gurkajući ga u bol, u smijeh na ivici nelagode, u neprijatnost, u spoticanje, u čudo kreacije i čudo stvarnog koji se olako pomiješaju.

Radnja romana „Vrapci u oluji” smještena je u istočnu Srbiju, u period dvadesetih godina dvadesetog vijeka, i prati priču Bogdana Prvulovića, povratnika iz Velikog rata, koji u postratnoj Srbiji pokušava da spoji kraj s krajem i prehrani porodicu radeći raznorazne poslove i obrađujući zemlju. No, kao i u svakom poraću, i ovaj put situaciju kontrolišu oni koji su još tokom rata zauzeli pozicije i stekli imetak, švercom, podmićivanjem i sličnim rabotama. Suočen sa situacijom iz koje ne vidi izlaza i ponudom bivšeg ratnog druga koju ne može odbiti, Bogdan će napraviti izbor koji će mu život izmijeniti iz osnova. „Vrapci u oluji” donosi priču staru kao sam svijet, to je priča o pogrešnim izborima, kajanju, nemogućnosti povratka na staro i na koncu o osveti, i to onoj koja ne donosi smirenje, ali se svakako mora izvršiti.