PRIČA O GRADU
Istorija čovječanstva je zbir sukoba i ratova koja se, kada se odmakne na veću vremensku distancu, svodi na puko navođenje uzroka, nabrajanje topografskih pojmova i, eventualno, broja poginulih. Što je distanca veća to podaci postaju manje zanimljivi pa čak i nebitni. Tako će biti i sa ratom u Bosni i teškim borbama koje su vođene oko i za glavni grad nekadašnje Socijalističke Republike, pokojne taman toliko koliko je pokojna i Jugoslavija. Odnosno, tako bi trebalo biti, ali neće. A neće biti zahvaljujući kostima. I onima uzi danim u temelje Republike Srpske i onima Nenada Milkića u kojima, trgajući od zaborava, uredno u fascikle vremena, slaže događaje i ratna dešavanja raskrinkavajući genezu nikad uga šene mržnje koja se kao žar na pogodnom vjetru rasplamsava u požar čiji pohod iza sebe ostavlja samo smrt i zgarišta.
Polazeći od predratnog Sarajeva koje se samo izvana razlikuje od onog 1914. ili 1941. godine, dok u svojim njedrima uredno čuva i njeguje mržnju prema svemu što je srpsko, Nenad ne pada u vatru i ne dopušta sebi da ga zavede nacionalna pripadnost nego objektivno sagledava i prikazuje i grad i ljude u njemu dijeleći ih, a to je nužno, na Muslimane, Hrvate i Srbe kao narode, ali i, što je od ključnog značaja za ovaj roman, na
dobre i loše ljude. Nijednog trenutka Nenad ne prikazuje događaje ni njihove aktere crno-bijelo nego pokušava da
pronikne u smisao besmisla sukoba čiji rezultat je nestanak Srba iz grada koji su gradili i u čija su njedra utkali svoje živote i živote svojih porodica.
Ovaj roman nije žalopojka nad srpskim sudbinama niti poziv na osvetu i odmazdu. Ovaj roman je priča o gradu koji se potocima krvi, logorima i zvjerstvima nepojmljivim zdravom razumu, obračunao sa svojim žiteljima, o gradu u kojem su se prijateljstva i kumstva prekidala potezima noža i o gradu u kojem više nema mjesta za Srbe. Ovaj roman je svjedočanstvo o jednoj mržnji čiji korijeni sežu daleko i duboko i koja je od
svog nastanka bivala samo veća i veća bez ikakve nade da će ikada zgasnuti. Ovaj roman je roman o nama i podsjetnik na sabraću, prijatelje, komšije i kumove i uputstvo za buduća pokoljenja. Ovaj roman je nešto što se mora imati i čitati i iščitavati sve dok jednom, konačno i neopozivo, ne shvatimo da smo sami na svijetu i da drugih osim sebe nemamo. I da je samo mrtav Srbin dobar Srbin.
