SARAJEVSKA MEGILA

Ljepša i starija Sarajevska megila je tekst koji se ističe svojim bogatstvom u mnoštvu glasova, ali i u napetosti između usmenog i pisanog, onog što se pamti (jer je izgovoreno) i onoga što opstaje (jer je zapisano). Neprestano se krećući između dokumenta i priče, službenog jezika vlasti – njegovih fermana i spiskova – i (često krhkog) ljudskog govora, Papin tekst pred čitaoca postavlja primjere jezika koji može proizvesti (i proizvoditi) nepravdu – jezika koji ne samo što ne opisuje stvarnost već je izvrće i nasiljem utvrđuje. Nasuprot tome, pripovijedanje – noseći moralnu dimenziju – postaje i prostor otpora i mjesto očuvanja smisla. Tako, putem tradicije u kojoj je govorenje odgovaranje za istinu, a pisanje izazivanje trajanja, pripovjedač pokazuje da je laž vlasti u romanu opasnija od samog nasilja, jer je ona pokušaj ozakonjenja nasilja jezikom. Nikola Miković Papo nam upravo razotkriva trostrukost kao njeno glavno obeležje – trostrukost vera, zakona i činjenja na triput živoj i triput mrtvoj zemlji one jedne i u ljusci ponunane Bosne. Na kraju, on u svom neznanju, više no u svome znanju, uprkos sklonosti da se odrekne pouke, daje ono što nam ostaje da učimo: kako isti čovek nikad nije isti; kako ista zemlja nikad nije ista; kako ista priča nikad nije ista. Petar S. Jevtić Eliezer Papo (1969, Sarajevo) profesor je sefardske književnosti na Ben-Gurion Univerzitetu u Negevu. Njegov istorijski roman, Sarajevska megila (2001) našao se u užem izboru za Ninovu nagradu, a u Agori su izašle njegove knjige priča – Nesabrane priče (2022) i Zbrka riješenih zadataka iz života i poetike (2024).