OSTACI STRAHA

Moje zablude je četvrta zbirka poezije Mihajla Vasiljevića, objavljena 2025. godine nakon gotovo trogodišnje pauze. Opisuje se kao najzrelije i najličnije autorovo delo do sada, koje kroz stihove istražuje ljubavne odnose, društvene probleme, pronalaženje sebe i borbu sa samim sobom – borbu za život.

Osnovna premisa zbirke počiva na ideji da nas svaki dan mnogo toga boli, a da mi sami sebi lažemo - da će proći, da će se rešiti samo od sebe, da ne može bolje, da nema nade ili da je ima. Kroz tu samoobmanu ne živimo, već životarimo, i sopstvene zablude mogu nas progutati ako se ne probudimo i ne promenimo sebe, pa onda i sve oko sebe.

U zbirci autor progovara o ličnim i kolektivnim bolovima, ali i o nadi i želji za promenom – posebno kroz osvrt na prava žena i emotivne borbe, pružajući glas onome što se često prećutkuje. Tematski, zbirka se bavi ljubavlju, međuljudskim odnosima, generacijskim traumama, zavisnošću i društvenim nepravdama.

U svojoj zbirci „Ogoljen“ progovara o važnim društvenim pitanjima, nepravdama, ali ne, knjiga ne oblikuje mrakom, naprotiv. Obiluje buntom i ljubavlju, snovima o nekom boljem i srećnijem svetu. Pesme su direktne, surove, nekada sirove, ali samo s jednim razlogom – da se pokrenemo i da nešto promenimo.

Zbirka pruža uvid u dve strane ljubavi – mušku i žensku. Kroz ovu konceptualnu strukturu autor je želeo da predstavi šta sve ljubav jeste, a šta nije.

Knjiga je podeljena na dva dela koji se čitaju kao dve dijagnoze istih osećanja – jedna izrečena muškim glasom, druga ženskim – čime se ljubav sagledava iz naizmenično suprotstavljenih, a ipak isprepletenih perspektiva. Zbirka je toliko iskrena i realna da se svaki čitalac može pronaći u jednoj ili više pesama.

Prva zbirka poezije i kratkih tekstova autora Vasiljević Mihajla. U zbirci se nalaze dela nastala u periodu od 2016. do 2020. godine. Ona predstavlja jednu zbrku autorovih misli kroz koju je prolazio u tim, možda i najkonfuznijim godinama odrastanja.

...Najnovija, jedanaesta zbirka pesnikinje, dramske autorke i kritičarke Milunike Mitrović karakterističnog i prepoznatljivog naziva „Tečno vreme“ sažima osnovne tematske preokupacije i njenih prethodnih zbirki...

Autof(r)ikcija, intrigantno naslovljena zbirka nagrađivane pjesnikinje Marije Vujošević iščitava se kao prigušeni neofeministički poetski „psiho-triler“ koji uvelike izlazi izvan frivolnih okvira svijesti milenijalske generacije, budući da zorno razotkriva do kakvih sve začudnih kognitivnih „distorzija“ potencijalno dolazi kada oslobođeni lirski subjekt usmjeri sve svoje analitičke i jezične moći na dekonstrukciju svog građanskog Ja.
Marijina lirska junakinja „ne uzima zarobljenike“ već se drsko i duhovito obračunava sa složenom utvrdom Ega kreirajući sugestivne mikro narative u tranzicijskom prostoru sudaranja subjektivnog i objektivnog (unutarnjeg i vanjskog svijeta), koji je ujedno i procjep u kojem se smješta autentično Sebstvo, baš kako to naslućuje na samom početku ove vrlo posebne pjesničke knjige psihoanalitičar Donald Winnicott.
Nesputani i osviješteni pjesnički glas Marije Vujošević zaista je osvježenje ne samo u korpusu suvremene crnogorske poezije, već također i unutar pjesničkog multiverzuma takozvanog Regiona.

- Damir Šodan



Poeziju Marije Vujošević karakteriše hrabar, ironičan i duhovit izraz koji vješto detektuje i literarno transponuje različite društvene anomalije i apsurde savremenog doba. Originalnost njene poezije ogleda se u načinu na koji to postiže: glasom koji ne traži definicije već zahtijeva prisutnost i prisustvo, koji teži potpunoj humanoj cjelovitosti (prauzrok i ishod, korijen i plod) na svim nivoima ljudskog postojanja. Odatle pjesnikinja gradi poetiku koja odbija dihotomije: tijelo/duh, grijeh/svetost, muško/žensko, stvarno/virtuelno, već se sve taloži u jedinstveno polje životne vrijednosti.
U najširem, ove pjesme ocrtavaju karakteristike sve dehumanizovanijeg svijeta u kojem pojedinac pokušava da ostane svjestan simulacije koju živi, ali i da preživi igru – da nastavi da živi preispitujući mogućnost da se očuva sposobnost kritičkog mišljenja i zdrav razum.

- Valentina Knežević

Nemamo baš često priliku da pažljivo osluškujemo ovako koncentrisan, razgovjetan, pouzdan i produhovljen pjesnički glas kakvim se u svojoj novoj zbirci čitaocu obraća Dragan Bojović. Visoko iznad savremenih pravaca, pokreta ili škola, iznad uobičajenih i pomodnih lirskih konvencija, daleko od gomile osrednjih knjiga, ispraznih govora i bagatelnih ljudi, on nam uvjerljivo pokazuje da se istinski poetski dar ne svodi na vještinu i tehniku, da pjesma, dakle, nije samo estetska činjenica, nego puni egzistencijalni doživljaj. Tihi razgovor sa bližnjim, upokojenim i živim, da bi se očuvao svijetli i topli životni prag.
Želidrag Nikčević

Tatjana Vrećo, spisateljica i pesnik, posle četiri romana najzad se oglašava i zbirkom pesa¬ma.Nekako je postalo uobičajeno u našoj književ¬noj praksi da se pisci najpre pojavljuju sa zbirka¬ma pesama, kao svojevrsnim pilot-projektima, če¬sto u obliku prvih nesigurnih koraka u bojažlji¬vom opipavanju književnog terena (što je pomalo apsurdno, s obzirom na neospornu činjenicu da je poezija „kraljica pisane reči“).Utoliko je ne¬uobičajena situacija sa ovoliko „okasnelim“ po-javljivanjem Tatjaninog poetskog prvenca, imajući u vidu da se ona već uveliko profilisala kao vrs¬ni pesnik na mnogim književnim tribinama, kao i na društvenim mrežama.

Najnovija knjiga Bećira Vukovića, je još jedna u nizu bezvremneskih. Vuković, kao majstor pesničke reči, svojim stihovima nudi čitaocu iskrenu i snažnu refleksiju o modernom čoveku i njegovom mestu u svetu.

Sada živimo među lovcima i srnama



Sada živimo među lovcima i srnama

vikendom odjekuju pucnji

pokušavamo da se ne miješamo

ne možemo spasiti srne

ne možemo razoružati lovce

meci su brzi

srne su brze

srne dolaze sasvim blizu naših kuća

lovci dolaze sasvim blizu naših kuća

jedna se srušila na livadu

lovci je nisu našli

našli su je naši psi i pojeli

srneće meso je ukusno

mi odavno ne jedemo meso

mi samo posmatramo njihove velike aute

kako dolaze iz pravca grada

kako odlaze u pravcu grada

ispunjene njihovim velikim tijelima

i tijelima srna koje nisu bile dovoljno brze

da im pobjegnu

Poezija Đorđa Jovanovića nastaje iz retke sposobnosti da se u svakodnevnom prizoru prepozna metafizički treptaj. Njegov pesnički pogled zaustavlja se na gradskom pločniku, u autobusu, pred cvećarom, među decom u prihvatilištu, nad knjigama..

Zbirka pesama Haos ožiljaka rezultat je regionalnog konkursa u organizaciji izdavačke kuće „Librum”, osmišljenog sa željom da se savremenim mladim pesnicima pruži prostor stvaralačke afirmacije i kulturnog povezivanja.