Proizvodi

„Čest je kulturni fenomen da se naši najbolji filmski autori okreću pisanju. Kad im je režim onemogućio da snimaju, oni su se okrenuli jednostavnijem i jeftinijem načinu pričanja priča. Od toga je teško stradala kinematografija, kojom vladaju ulizice i nesposobnjakovići, ali književnost bilježi veliki dobitak. Knjiga koju držite primjer je takve jedne sreće u nesreći. Markovića i Grlića nagovorili smo da se dopisuju u času kad im je njihov redateljski posao bio sve nedostupniji. Oni su nam pokazali kako istinski talent, bez obzira na to je li riječ o pokretnim slikama ili riječima, uvijek nađe način da se izrazi. S nenadmašnom pripovjedačkom vještinom i strašću njih dvojica bilježe političke prevrate, društvene lomove, zanosne večeri, mamurna jutra, sramotna barbarstva, trijumfe ljudskosti, blistave uspjehe i neoprostive promašaje. Osobito je zadivljujuće i za primjer mlađima, kako su kroz duga desetljeća naših političkih užasa, između gomila onih što su se bijedno pokoravali diktaturama, Marković i Grlić ostali gospoda, neustrašivo uspravni i svoji.“ – Ante Tomić

„Njih dvojica su nacionalna klasa reditelja i dokaz da je za sreću potrebno troje – Goran, Rajko i portal Velike priče gde se dopisuju iz nedelje u nedelju. Ćaskaju o raljama života a ova knjiga je sabirni centar tih tekstova. Njih dvojica su majstori, majstori. Neka ostane među nama – to dopisivanje je zarazno kao variola vera.“ – Dragoljub Draža Petrović

„Čitav život sakrivao sam se iza filmskih junaka. Živio njihove živote i pričajući njihove krio svoj. Neispričane priče ostajale su u režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci. I odjednom, vjerojatno u nadi da ću time olakšati povratak, odlučio sam tu bocu otvoriti.“

Novo dopunjeno izdanje sa 23 neispričane priče i uvodnim tekstom Marine Vujčić.

„Preda mnom je bilo nešto drukčije od svega što sam dotad pročitala. Nije roman, nije autobiografija, nije drama, nisu memoari, nije leksikon, nije poezija, nije scenarij, nije zbirka priča – a opet je sve to. Jedinstven način na koji je Rajko Grlić pišući pronalazio dodirne točke filma i života, kombinirajući nepredvidivu dramaturgiju stvarnosti s fikcijom potencijalnih filmova, učinio ga je pripovjedačem koji je, nakon toliko filmova koji su obilježili hrvatsku kinematografiju, ovaj put ʼizrežiraoʼ sjajnu knjigu. Bila je to knjiga vrijedna na mnogo razina: i kao sjajna proza koja se čita kao napeta fikcija čak i kad je u pitanju autentična faktografija, i kao autobiografija čovjeka koji je itekako zadužio hrvatsku kulturu, i kao dokument vremena nekoliko generacija koje nas se tiču, i kao filmski leksikon koji sugerira da prave filmske i prozne priče ne treba tražiti dalje od života samog.“ – Iz Uvoda Marine Vujčić

‘Ustav Republike Hrvatske’ ljubavna je priča o mržnji, inspirirana stvarnom zemljom, priča koja razotkriva sve naše netrpeljivosti, predrasude i mržnju prema različitostima. Film se već prije prikazivanja u hrvatskim kinima ovjenčao s nekoliko nagrada u inozemstvu, od kojih je najjače odjeknuo Grand Prix na međunarodnom filmskom festivalu u Montrealu.