Ovim putopisima što nisu pisma i pismima što nisu putopisi, već „autobiografija jednog srca i jedne pameti", kako je o putopisnoj književnosti govorio sam pesnik, Dučić se slikovito javlja sa različitih tački zemljina šara glasom liričara, mislioca i putnika. A kakvi bi to zapisi bili, makar i prozni, kada iz njih, ako ništa nehotice, ne bi sporadično izbijala ganjiva poetska misao iskusnog stihotvorca? Ima nečeg prisnog, ličnog i ispovednog u Dučićevim putopisima, premda oni to po svojoj promenljivoj prirodi i nisu. Ovi epistolarni, memoarski spisi zgusnutog poetskog izraza i autobiografskog karaktera, neuhvatljivo lebde među žanrovima, pozajmljujući od svakog poneku crtu, a vešto izmičući svima.
