Nakon zbirke poezije Žene koje nisu videle more, Marija Marković pokazuje da pored pesničke suvereno vlada i kratkom proznom formom.
Njene priče okupljene u ovoj knjizi nas, nekad silovito, a češće suptilno, uvode usvetove koji nas okružuju, a kojih možda i nismo svesni.
U tim svetovima, u životima junakinja, kroz njihovu svakodnevicu, ono ovde i sada – prelamaju se slojevi sećanja, katkad celoviti, katkad dati samo u konturama. To su priče izuzetno jake atmosfere, muzikalnosti i kolorita. Marija Marković zna da Habia Rubica nikada ne doleti slučajno.
- Bojan Krivokapić
Junakinje u pričama Marije Marković duboko su upletene u vlastita sjećanja. Bilo da nam priča o izgubljenim ljubavima i životima, ili o biljkama i pticama, mlada autorica jako dobro zna: prošlost se nikada ne dovršava. Nezaustavljiva kao voda, ona konstantno protječe našim unutrašnjim svjetovima. I ako je nešto u svemu tome izgubljeno, onda smo to mi danas, u svim njenim vrtlozima i bujicama.
- Lejla Kalamujić
