VILA FAZANKA

Po povratku iz inostranstva, gde je provela skoro ceo radni vek, Ana, glavna junakinja ovog romana, kupuje stan „s pogledom na Dunav i Dom armije”. Pokušava da se udomi, ali joj ptice iz prošlosti ne daju mira. Jednog avgusta odlazi na sever ravnice, u Vilu Fazanku, da pričuva kuću i psa svoje najbolje prijateljice. To je početak grozda priča, susreta i odnosa nekih naizgled običnih, ali i vrlo neobičnih likova. Tu je i Granda, mađarska vižla, koja neumorno maše repom.

Ovo je roman o mirnoj ravnici koja bubri kao potkožni prišt, i iz koje glasovi prošlih vremena i nekadašnji stanari stuštenih kuća svojim višeglasjem ne dopuštaju velu zaborava da ih prekrije. Vila Fazanka, u kojoj se jedan u drugi prelivaju ambijent primorski i ravničarski, roman je i o mogućim ljubavima i svetu u kojem gubici ne moraju da nas povuku na dno, već nam otvaraju nove spoznaje i dovode nas do spokoja.

Roman-dvorana ogledala: jedna priča uokviruje drugu, druga otvara treću, treća ponire u sledeću, iz svake sledeće mogla bi izroniti nova priča, a svaki njen deo u sebi sadrži odraz celine. Pred čitaocem se prožimaju, komuniciraju i umnožavaju naizgled nespojivi prostori: pusta(ra) i pimorje, groblja i kuće, šume i neboderi. Na svakom od tih prostora istorija je budna i živa, ponegde kao dokument, ponegde kao vradžbina. Utemeljena u vremenu koje prepoznaje stabla kao stojeće ljude, „Vila Fazanka” čuva magiju svakodnevice, ne kao pripovedački trik, već s dubokim razumevanjem celovitosti koja se uspostavlja transcendiranjem gubitka.
Marijana Čanak

Voljela bih bar na jedan dan gledati svijet očima Bojana Krivokapića. Uroniti u vrtlog nježnosti i empatije njegovih likova. Osjetiti tu neiscrpnu volju za životom i nadu da nikad nije uzalud voljeti. Naprosto, voljela bih pisati takvu književnost. - Lejla Kalamujić