Diktature su večne ali su diktatori smrtni. Kako pobediti prirodu, kako produžiti vlast? Onu u čemu u potpunosti nije uspeo Doktor Faust ili grof Drakula - sudeći po romanu Vidosava Stevanovića - Ako ikad umrem - uspeo je jugoslovenski diktator Tito. Mrtav za narod i živ za sebe, njegova sahrana nije samo naličje njegove vladavine, nego njena suština. Posmatrati svoju smrt iz pozicije živog Božanstva, gledati kako umire Bog u zanosu idolatrije i „kulta ličnosti", vrhunac je eksperimenta apsolutne vlasti nad južnoslovenskim narodima (i narodnostima). Ali kako smrt nije kraj onda se kraj ne nazire, živo prisutan u širem kontekstu, kult ličnosti se širi ne samo na podanike nego i na one koji žele da vladaju. Da li je između dve sahrane sadržani svi životi i smrti, čitava istorijska trauma ideološkog eksperimneta ili je reč o samo još jednoj demonskoj iluziji dva lica jedne iste vlasti. Slavljene i prezirane da se ništa ne bi promenilo. Vidosav Stevanović slaže i gradi perspektive idolatrije i sumnje, istorijskih epizoda i mističnih tamnina, političke volje i demonskih načela vlasti.
