"Ovo je nesumnjivo najoriginalnije, da ne kažemo i najznačajnije Ničeovo djelo.
Ne povodi se ni za kakvim autorom, već nosi sasvim osobeni lični pečat svog tvorca. Nije samo najneobičnije nego i najličnije njegovo djelo. Ni prije ni poslije Tako je govorio Zaratustra, Niče nije stvorio ništa slično. Niti prethodna djela nagovještavaju takav razvoj, niti potonja nastavljaju istim pravcem. Kao da je Niče iznenada podlegao nekom neodoljivom iskušenju, nekoj neodoljivoj potrebi, kao da je u magnovenju našao nov, neponovljiv izraz za svoju osnovnu filozofsku misao, kao da je samo za trenutak progovorio svojim vlastitim jezikom.
Niče je u Tako je govorio Zaratustra vidio ni manje ni više nego djelo koje nagoni čovječanstvo na rješenja koja odlučuju o čitavoj čovjekovoj budućnosti." - Iz predgovora Mihaila Đurića
