FILOZOFIJA

Vladalac je studija o politici koju je napisao Nikolo Makijaveli 1513. godine.

U ovoj studiji Makijaveli proučava puteve i načine dobijanja aristokratske vlasti. On jednostavno piše studiju o politici tog vremena koja se oslanja na načelo ”cilj opravdava sredstvo” tj. ”vladalac smije da upotrijebi sva sredstva u državnom interesu.”

Na Makijavelijevim stavovima stvoren je novi stav u politici nazvan po njemu- makijavelizam. Vladalac je Mekijavelijev dar Medičijevima i baziran je na njegovom znanju o djelima velikih ljudi. Makijaveli piše o onima koje je lično poznavao i sa kojima je imao politička iskustva, kao i onima koje je čitao i proučavao.

Bekstvo od slobode je analiza fenomena čovjekove strepnje izazvane propadanjem srednjevjekovnog svijeta u kojem se osjećao bezbijedno, uprkos mnogobrojnim opasnostima. Nakon vjekova borbe, čovjek je uspio da izgradi neslućeno bogatstvo u materijalnim dobrima; izgradio je demokratska društva u raznim djelovima svijeta i nedavno se uspješno odbranio od novih totalitarnih spletki; ipak, kao što analiza u Bekstvu od slobode pokušava da pokaže, savremeni čovjek je i dalje nespokojan i u iskušenju da svoju slobodu preda diktatorima raznih vrsta, ili da je izgubi preobražavajući se u mali zupčanik mašine, dobro nahranjen i obučen: ne više slobodan čovjek, već robot.

"Autobiografija koju ovdje predstavljam je autobiografija zapadne misli koja se sprema da slijedi maksimu proročišta u Delfima, Spoznaj Sebe. Ova misao se očituje u raznim oblicima – kao sloboda, kao priroda, kao logika – ali one zajedno predstavljaju jedan obrazovni odnos koji čini autobiografsko djelo. Oni koji su skeptični prema imperijalizmu koji je utemeljen u cijelom pojmu istorije zapadne filozofije ne razumiju u čemu je stvar. Imperijalizam ovog projekta je najotvoreniji negaciji i podrivanju u samom istraživanju, u učenju. Istorija zapadne filozofije, u smislu Spoznaj Sebe, možda je najdjelotvorniji oblik samokritike koji Zapad ima na raspolaganju za nju samu. Ona ne može preživeti ovu kritiku bez konstruktivne promene koja proističe iz poricanja samog svog postavljanja. Ono što ona spoznaje i kako se mijenja tema je sledećeg prikaza zapadne filozofije".



(Iz autorovog predgovora)

"Ovo je nesumnjivo najoriginalnije, da ne kažemo i najznačajnije Ničeovo djelo.
Ne povodi se ni za kakvim autorom, već nosi sasvim osobeni lični pečat svog tvorca. Nije samo najneobičnije nego i najličnije njegovo djelo. Ni prije ni poslije Tako je govorio Zaratustra, Niče nije stvorio ništa slično. Niti prethodna djela nagovještavaju takav razvoj, niti potonja nastavljaju istim pravcem. Kao da je Niče iznenada podlegao nekom neodoljivom iskušenju, nekoj neodoljivoj potrebi, kao da je u magnovenju našao nov, neponovljiv izraz za svoju osnovnu filozofsku misao, kao da je samo za trenutak progovorio svojim vlastitim jezikom.
Niče je u Tako je govorio Zaratustra vidio ni manje ni više nego djelo koje nagoni čovječanstvo na rješenja koja odlučuju o čitavoj čovjekovoj budućnosti." - Iz predgovora Mihaila Đurića