Samo nekoliko meseci posle Novosadskog dogovora – sastanka lingvista i književnika iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i Novog Sada, koji su, decembra 1954. u Novom Sadu, zaključili da je književni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedinstven, da kao takav treba svuda slobodno da se razvija i koristi (s oba pisma, oba izgovora i nazivom srpskohrvatski/hrvatskosrpski), i da treba što pre izraditi njegov pravopis, književni rečnik i terminologiju – pokazalo se (već u aprilu 1955) da ni svi potpisnici tih zaključaka ne misle isto o njihovom značenju i načinu ostvarivanja.
Vremenom su se te razlike toliko povećale da se na kraju (odricanjem Matice hrvatske od Novosadskog dogovora, aprila 1971) stiglo do tačke s koje nije bio moguć povratak ni na kakav zajednički rad. Po Dogovoru je završen samo Pravopis srpskohrvatskoga jezika. Rad na terminološkim rečnicima zaustavljen je objavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a izrada Rečnika srpskohrvatskoga (hrvatskosrpskoga) književnog jezika prekinuta je posle objave dveju prvih knjiga; Matica srpska i Matica hrvatska nisu mogle da se dogovore kako da taj rad zajednički završe.
