VISINE TIEN ŠANA

Autof(r)ikcija, intrigantno naslovljena zbirka nagrađivane pjesnikinje Marije Vujošević iščitava se kao prigušeni neofeministički poetski „psiho-triler“ koji uvelike izlazi izvan frivolnih okvira svijesti milenijalske generacije, budući da zorno razotkriva do kakvih sve začudnih kognitivnih „distorzija“ potencijalno dolazi kada oslobođeni lirski subjekt usmjeri sve svoje analitičke i jezične moći na dekonstrukciju svog građanskog Ja.
Marijina lirska junakinja „ne uzima zarobljenike“ već se drsko i duhovito obračunava sa složenom utvrdom Ega kreirajući sugestivne mikro narative u tranzicijskom prostoru sudaranja subjektivnog i objektivnog (unutarnjeg i vanjskog svijeta), koji je ujedno i procjep u kojem se smješta autentično Sebstvo, baš kako to naslućuje na samom početku ove vrlo posebne pjesničke knjige psihoanalitičar Donald Winnicott.
Nesputani i osviješteni pjesnički glas Marije Vujošević zaista je osvježenje ne samo u korpusu suvremene crnogorske poezije, već također i unutar pjesničkog multiverzuma takozvanog Regiona.

- Damir Šodan



Poeziju Marije Vujošević karakteriše hrabar, ironičan i duhovit izraz koji vješto detektuje i literarno transponuje različite društvene anomalije i apsurde savremenog doba. Originalnost njene poezije ogleda se u načinu na koji to postiže: glasom koji ne traži definicije već zahtijeva prisutnost i prisustvo, koji teži potpunoj humanoj cjelovitosti (prauzrok i ishod, korijen i plod) na svim nivoima ljudskog postojanja. Odatle pjesnikinja gradi poetiku koja odbija dihotomije: tijelo/duh, grijeh/svetost, muško/žensko, stvarno/virtuelno, već se sve taloži u jedinstveno polje životne vrijednosti.
U najširem, ove pjesme ocrtavaju karakteristike sve dehumanizovanijeg svijeta u kojem pojedinac pokušava da ostane svjestan simulacije koju živi, ali i da preživi igru – da nastavi da živi preispitujući mogućnost da se očuva sposobnost kritičkog mišljenja i zdrav razum.

- Valentina Knežević

Nemamo baš često priliku da pažljivo osluškujemo ovako koncentrisan, razgovjetan, pouzdan i produhovljen pjesnički glas kakvim se u svojoj novoj zbirci čitaocu obraća Dragan Bojović. Visoko iznad savremenih pravaca, pokreta ili škola, iznad uobičajenih i pomodnih lirskih konvencija, daleko od gomile osrednjih knjiga, ispraznih govora i bagatelnih ljudi, on nam uvjerljivo pokazuje da se istinski poetski dar ne svodi na vještinu i tehniku, da pjesma, dakle, nije samo estetska činjenica, nego puni egzistencijalni doživljaj. Tihi razgovor sa bližnjim, upokojenim i živim, da bi se očuvao svijetli i topli životni prag.
Želidrag Nikčević

Tatjana Vrećo, spisateljica i pesnik, posle četiri romana najzad se oglašava i zbirkom pesa¬ma.Nekako je postalo uobičajeno u našoj književ¬noj praksi da se pisci najpre pojavljuju sa zbirka¬ma pesama, kao svojevrsnim pilot-projektima, če¬sto u obliku prvih nesigurnih koraka u bojažlji¬vom opipavanju književnog terena (što je pomalo apsurdno, s obzirom na neospornu činjenicu da je poezija „kraljica pisane reči“).Utoliko je ne¬uobičajena situacija sa ovoliko „okasnelim“ po-javljivanjem Tatjaninog poetskog prvenca, imajući u vidu da se ona već uveliko profilisala kao vrs¬ni pesnik na mnogim književnim tribinama, kao i na društvenim mrežama.

Najnovija knjiga Bećira Vukovića, je još jedna u nizu bezvremneskih. Vuković, kao majstor pesničke reči, svojim stihovima nudi čitaocu iskrenu i snažnu refleksiju o modernom čoveku i njegovom mestu u svetu.

Sada živimo među lovcima i srnama



Sada živimo među lovcima i srnama

vikendom odjekuju pucnji

pokušavamo da se ne miješamo

ne možemo spasiti srne

ne možemo razoružati lovce

meci su brzi

srne su brze

srne dolaze sasvim blizu naših kuća

lovci dolaze sasvim blizu naših kuća

jedna se srušila na livadu

lovci je nisu našli

našli su je naši psi i pojeli

srneće meso je ukusno

mi odavno ne jedemo meso

mi samo posmatramo njihove velike aute

kako dolaze iz pravca grada

kako odlaze u pravcu grada

ispunjene njihovim velikim tijelima

i tijelima srna koje nisu bile dovoljno brze

da im pobjegnu

Poezija Đorđa Jovanovića nastaje iz retke sposobnosti da se u svakodnevnom prizoru prepozna metafizički treptaj. Njegov pesnički pogled zaustavlja se na gradskom pločniku, u autobusu, pred cvećarom, među decom u prihvatilištu, nad knjigama..

Zbirka pesama Haos ožiljaka rezultat je regionalnog konkursa u organizaciji izdavačke kuće „Librum”, osmišljenog sa željom da se savremenim mladim pesnicima pruži prostor stvaralačke afirmacije i kulturnog povezivanja.

„Lom” (originalni naslov: Crush) Ričarda Sajkena (Richard Siken) izuzetno uticajna zbirka pesama. Knjiga je prvobitno objavljena 2005. godine.

Knjiga predstavlja mračnu, intenzivnu i strastvenu eksploziju emocija, a njena sadržina se može podeliti na nekoliko ključnih motiva:

Surova kvir ljubav i opsesija: Pesme duboko istražuju homoseksualnu žudnju, strast, paniku i posesivnost u odnosima između muškaraca. Sajken je knjigu velikim delom posvetio sećanju na svog partnera koji je preminuo devedesetih godina prošlog veka.

Preplitanje nežnosti i nasilja: Autor prikazuje ljubav ne kao mirno stanje, već kao ratište. Želja da se poseduje voljena osoba graniči se sa destrukcijom i povređivanjem.

Gubitak, tuga i trauma: Kroz stihove se provlači stalni osećaj pretnje, napuštenosti i nemogućnosti da se pobegne od sopstvenih sećanja.

Filmska atmosfera (Sinematičnost): Pesme su napisane tako da podsećaju na filmske scene, brze kadrove u automobilima, bekstva, motelske sobe i stalni pokret.

Zamalo me je oteo mrak – nežnost kao poslednje uporište slobode

U svetu koji deluje sve mračnije, svirepije, sebičnije, koji od osetljivih traži da očvrsnu a od prkosnih da se smanje i uklope, nova zbirka Ognjenke Lakićević Zamalo me je oteo mrak predstavlja bunt nežnih i odbranu empatije.
Lakićević piše o telu umornom od hroničnog bola, o deci koja uče da budu nevidljiva, ljubavi koja ranjava, duhovnoj lenjosti, neosetljivosti prema životinjama i slabijima. Istovremeno, i dalje vidi lepotu, i dalje pravi liste onoga što vredi, i dalje se ljuti na svet koji je duboko razočaravajući, ali od njega ipak ne odustaje.
Upravo to balansiranje između melanholije i suzdržane vedrine, svesna ranjivost, sirova iskrenost i nedestruktivan bes jesu ono što njen glas čini prepoznatljivim i bliskim. Njena poezija deluje lekovito na našu anksioznost i egzistencijalni grč, podsećajući nas da ljubav, solidarnost i nada nisu slabost, već brana protiv buke, nasilja i mraka.
Zamalo me je oteo mrak je priručnik za preživljavanje za svako srce koje traži utehu i ne odustaje od nežnosti.

Kada ovo naše vreme prođe – a proći će, kada njegovi glavni akteri siđu sa scene – a sići će, kada se vatre pogase – na neko vreme, kada se dim raziđe i prašina slegne, kad nastupi zatišje i kad potom novi akteri budu palili nova žarišta – jer plamen je večan, tada će jedina veza između nas sadašnjih i njih budućih biti Marko – sve ostalo je prolazno. U njemu ćemo se dotaći i prepoznati jer Marko je dete božanskog plamena u čoveku.
Održavajmo taj plamen da se ne bi ugasili, da nam se trag ne bi zatro, da ne bi nestali kao mnogi drugi nesrećnici što pre nas nestaše.

Ova knjiga je jedna priča ispričana u stihovima o jednoj velikoj i maloj ljubavi. Sve je počelo jedne subote i ni na šta nije slutilo. Stvaralo se i nastajalo je polako, ali uporno, finim emocijama vođeno. U ovu knjigu je stala jedna ljubav koja je stotinu dana trajala.

Pesnike prepoznajemo po unutrašnjoj svetlosti koja ih obasjava, i ne samo njih, negi i sav okolni svet, prirodu, prijatelje, sve na čemu se zaustavi njihov život... - iz pogovora Zorice Kuburović