Pitanje ima li velikih pisaca i velikih knjiga nije samo književno pitanje. To je i političko pitanje. To znači da odgovor ne može da se crpi iz nekog ,,znanja“ o književnosti, već je on rezultat političke odluke, koja dolazi iz one iracionalne sfere politike gde ona ne znači upravljanje prema propisima, već moć donošenja odluka. Treba, dakle, raskrstiti sa tim horom bezimenih koji kao ,,znaju“ da nema velikih pisaca i velikih dela, jer to nije nikakvo znanje, to je jedna odluka, i to ne odluka hora koji ponavlja da imena nema, već odluka Megalopolisa, koga hor bezimenih iz računa prihvata.
Eto zašto književnost, sama po sebi, nije dovoljna i zašto se ova knjiga zove Književnost i komentari. Pitanje književnosti, odnosno pitanje koncepta književnosti, nije pitanje koje se tiče samo stručnjaka za književnost. Čitati književnost, pisati književnost, govoriti o književnosti, ne znači tek biti profesionalac ili upražnjavati književnost kao neki hobi, poput pecanja, na primer. Književnost je utkana u naš život, u našu sliku sveta, u naš koncept vrednosti, u ono što smo spremni da uradimo, ili ono što nismo spremni da uradimo.
Pritom, ne mislim na neko pojedinačno književno delo koje nam menja život ili nam govori kako treba da živimo. To ne. Reč je o tome da je sama institucija književnosti sposobna da nešto suštinski promeni u našem životu. Može da ga učini lepšim, intenzivnijim, smislenijim, boljim, časnijim. Uprkos Megalopolisu. Zato knjiga o književnosti, poput ove, jeste nužno i knjiga o životu, o tome kako se može živeti, kako se može uživati u životu, kako se u životu čovek može boriti za taj život.
