ŽIVOT NA LEDU V

Na drugoj strani, Pekićevi dnevnici oličavaju poetičke osnove njegove književnosti i put do njegovog dela.I iz dnevnika objavljenih za piščevog života i iz dnevnika koji su stigli iz piščeve ostavštine jasno je vidljivo da je to žanr koji Pekić doživljava kao pripremu za pisanje, stvaralačku laboratoriju i priliku da u punoj koncentraciji, pred samim sobom, raspravi i preispita teme i ideje teme svojih budućih knjiga. Utoliko je dnevnik za Pekića majeutička forma u kojoj se presabiraju i suočavaju izvori i činjenice, razmatraju poetičke ideje koje će biti ugrađene u knjigu u nastajanju i uspostavljaju njeni tematski stubovi na kojima će počivati čitav ispripovedani svet. Prelistavam Dnevnike da bih ustanovio kad sam i pod kakvim okolnostima dobio ideju za CRNOBERZIJANCE", tako započinje piščeva beleška iz dnevnika iz 1978. godine. U najdubljem saglasju sa ovim piščevim karakterističnim postupkom oblikovanja jedne književne teme, koju obavezno prati i mala lična istorija njenog nastanka, jeste esej Pretvaranje maske u lice ili o rizicima simulacije koji za svoju osnovu ima dnevnički zapis iz 1975. godine. Radeći na Crnoberzijancima, iskopao sam iz Dnevnika klasičan primer građanske mimikrije", piše Pekić, da bi, potom, u tom eseju izložio tipičan primer dnevnika kao osnovnog izvora svojih književnih tematizacija. I mada s pekićevskom ironijom govori u pojedinim esejima i u dnevnicima i o samom dnevniku, ističući njegovu subjektivnost i i njegovu interpretativnost koja se sukobljava sa očekivanom autentičnošću, govoreći čak da je dnevnik „slika jednog života KAKAV BI TREBALO DA BUDE, a ne kakav JESTE" (u eseju Razmišljanja u liftu' ili dnevnik kao slika života kakav bi mogao da bude"), dnevnik je kod Pekića veliko skladište tema i ideja, on je za pisca najvažniji izvor grade, njemu se pisac poverava da bi proverio svoja sećanja ili da bi u proživljenom iskustvu, sačuvanom upravo zahvaljujući dnevnicima, otkrio potvrdu za uverljivost ispričanog sveta. Godine koje su pojeli skakavci oživljavaju u dnevnicima kao vreme spaseno u pisanju i mišljenju.

Čitavi tomovi Pekićeve dnevničke zaostavštine jesu, zapravo, neobične istorije o nastanku pojedinih piščevih knjiga. Uzmimo, kao primer, obimne knjige U traganju za Zlatnim runom (1997; 2007) ili Radanje Atlantide (1996) u kojima pisac podrobno, iz dana u dan, izlaže nastanak svojih knjiga Zlatno runo i Atlantida od prikupljanja građe i ukrštanja izvora, preko autopoetičkih traktata i rasprava, sve do temeljnih i detaljnih nacrta svojih knjiga. Knjige kakve su ovi Pekićevi autopoetički dnevnici praktično I ne postoje u istoriji srpske književnosti, barem ne u tom obimu i u toj vrsti poetičke nedvosmislenosti i tematske konstrukcije.