DOMAĆE PRIČE I PRIPOVETKE

Ovu knjigu napisala sam kao zahvalnost Gospodu, a posvećena je svima onima koji Ga traže.

U njoj ste čitali delove iz Svete Liturgije, citate iz Jevanjđelja i Psaltira, ono što je mene vodilo i podizalo na mom putu ka Hristu. Postoji razlog zašto se kroz moje priče prožimaju Svete knjige.

Mnogo je lepši osećaj kada stojite na Liturgiji, a prepoznajete reči Oče naš, Simbol vere, Prvu slavu, Sveti Bože. Kada čovek razume reči molitve – tada Bog više nije daleko.

Zajedno smo išli na ispovest, na Liturgije. Pripremali smo slave sa ocem, zajedno čistili, postavljali trpeze, pevali Gospodu… Smejali se, plakali, ćutali. Nosili jedni druge u molitvi. I nikada pre toga nisam osetila toliku ljubav, podršku i snagu u ljudima. To ostaje za večnost. Otac nas je učio da budemo blagi, bezazleni, ali jaki. Da ne bežimo od problema, već da ih rešavamo u molitvi i poverenju u Boga. Da volimo i poštujemo druge – ne zbog toga kakvi su, već jer su Božiji. Učio nas je da budemo Hristovi – uvek i svuda. Ne samo u Crkvi, već i na poslu, kod kuće, u trgovini, u najobičnijem danu. Da se radujemo i verujemo!

Zahvalna sam Gospodu na toj zajednici. Na tom trenutku u večnosti. Jer to i jeste bila večnost – ona večnost koja uđe u vreme i preobrazi ga. U Crkvi Preobraženja Gospodnjeg. Slava Tebi, Gospode!

„Gle kako je dobro i kako je krasno kad braća žive zajedno.” (Psalam 133, 1)

Zajedno u Hristu.
To je dom duše.
Pridvorica je bila takav dom.

Još od zore ljudske radoznalosti posmatrali smo zvezde, pitajući se da li smo sami u svemiru. Ta neutaživa želja za znanjem podstakla nas je da šaljemo signale, poruke i artefakte u kosmos, nadajući se da ćemo ostvariti vezu s inteligentnim životom izvan Zemlje.

Priče o prvom kontaktu su zbirka od dvadeset četiri zamišljene priče u kojima ljudi doživljavaju susrete sa vanzemaljcima. U ovom slučaju, ljudsku rasu predstavlja Artur Makmilan – mršav čovek sa naočarima i zapuštenom kosom. Asocijalni genije (jer, zaista, da li postoje drugi tipovi istinskih genija?) pojavljuje se kao glavni akter u situacijama prvog kontakta.

Da li će prvi kontakt značiti kraj ljudske civilizacije, haos i propast kakvu nismo mogli ni da zamislimo? Ili nas možda čeka zlatno doba, ispunjeno prosperitetom, tehnološkim skokovima i otkrićima koja će zauvek promeniti naše razumevanje svemira?

U ovoj knjizi, kroz Arturove oči, saznajte šta nas čeka u susretu sa nepoznatim.

Žrtvenik ljubavi već u samom naslovu intrigira, upućuje nas na promišljanja o onome što stoji visoko na lestvici svih ljudskih vrednosti – o ljubavi i žrtvi koja je neizbežna, ukoliko govorimo o onoj uzvišenoj, pravoj, nadvremenskoj ljubavi. Stilski i tematski, ova knjiga je bliska srpskim klasicima. Kroz sedam posve različitih, a svakako životnih pripovedaka, autor nas upućuje na one vrednosti koje su trajne, čak večite, iako se ponekada čini da su nakratko izdate, napuštene, da se od njih odstupilo. Upravo iz tog razloga, ova knjiga nam je i priručnik za svetlost, ali i upozorenje. U centru zbivanja ovde je čovek. Autor majstorski proniče u dubinu ljudske duše (psihe), postavlja pitanja, ali i daje odgovore. Upućuje na vrlinski život, na lepotu i neprolaznost. Ovo je knjiga topline i radosti. Svojevrstan putokaz ka jednom lepšem i smislenijem životu. Autor uliva nadu i veliča veru, izvlači najveće prestupe iz svojih junaka, bez osuđivanja, i daje im jedan novi život. Novi smisao. Ovo je knjiga potrebna našem obezduhovljenom, materijalističkom svetu, jer unosi mir, toplinu i radost. Stil je mekan, prirodan i pristupačan svakoj duši. Lepršav i veoma nadahnut.

Autor je verovao da je život dar prirode i izvor svih značenja. Mučio ga je stereotip svakodnevice: zločin‒zločinac‒žrtva. Sablasan i mračan svet zločina. Iz dana u dan taj obruč ga je sve više stezao.
Želeo je da izađe iz tog obruča. Pored toga što je stečena iskustva rado delio mlađim kolegama, beležio je kriminalne događaje i u svoj dnevnik. Godinama je pisao impresije o zločinima, zločincima i njihovim žrtvama. Dokle god sećanje seže navirali su slučajevi. Progonila su ga sećanja na jednu kategoriju ljudi koje je sretao obavljajući svoje profesionalne obaveze.

Stoljećima, čovečanstvom odzvanjaju priče o svirepim ubistvima, zločinima čoveka prema čoveku. Mali je broj onih ljudi koji su imali priliku da uživo razgovaraju sa ubicama i slušaju njihove ispovesti. Želeo je da kroz priče o zločinima pruži nezaboravno iskustvo svim čitaocima. On ne govori o ubicama da bi ih veličao, nego da opomene one koji nameravaju da tako nešto učine.

Ovo je omaž svim ranopreminulim žrtvama ljudskog bezumlja.

Knjiga „Čije je vaše dete“ predstavlja zbirku priča isnpirisanih istinitim događajima koji su se desili u DNK laboratoriji Instituta za sudsku medicinu u Beogradu.

Zaintrigirana podatkom da je svaki treći muškarac u ovoj laboratoriji potražio odgovor na pitanje „Da li sam ja otac svog deteta“ dobio negativan odgovor, autorka knjige predstavlja deset različitih priča u kojima se sa različitim motivima utvrđuje identitet deteta.

Sa izuzetkom poslednje, sve priče su istinite, ali su imena likova i mesta u kojima se radnja dešava izmišljeni, kako bi se zaštitio identitet glavnih junaka.

Biseri zdravog smeha Kad se neko odluči da celog života pomaže ljudima na jedan način, a onda oseti sopstveni dar i potrebu da im pomogne i na drugi način, to se onda zove – dr Dušanka Stevović Gojgić. Mnogi su slavni pisci bili u isto vreme i lekari, setimo se samo Antona Čehova i Laze Lazarevića, ali nisu pisali isključivo o pacijentima i nisu vredno, kao doktorka Dušanka, skupljali bisere iz ordinacije. I ne samo iz ordinacije, nego i sa telefona hitne pomoći u kojoj radi. I nije bilo dovoljno samo ih sakupiti, nego i imati duha da se uobliče i sastave u celinu kao što je ova knjiga. A ti biseri smo, u stvari, svi mi. Mi kao pacijenti, sa svim svojim manama, vrlinama, neznanjem, lukavošću, bahatošću, pa i nepismenošću. I takvima kakvi smo dr Dušanka se ne ruga, već samo dobronamerno pokazuje sliku našeg društva, sa vidljivim naporom da ga popravi, da ne kažem izleči. A izlečenje zavisi i od samog pacijenta. Ova knjiga, dakle, neće služiti samo za razbibrigu i smeh, već i kao mala studija o nama, koju mogu da koriste i sociolozi, i psiholozi, i drugi lekari, pa i političari. Mene je zasmejala i pomalo zabrinula.

"Knjiga „Preživeti 27” vam pomaže da pronađete inspiraciju i krenete putem ličnog uspeha. Kao nikada ranije, autorka Jelena Nikolić Kontrakulturna otkriva svoje korake kojima je stigla u sadašnji trenutak. Uz najintimnije priče iz života, „Preživeti 27” donosi uputstva i smernice koji vam daju smelost da (p)ostanete svoji i živite život kakav želite.
„Devojka za primer može biti svaka devojka na svetu, ali samo pod jednim uslovom: da ostane svoja. Kontra svega što je po tuđem zamišljanju uspeha i života uopšte, ona zna da je važno samo ono što nosiš u sebi.
„Preživeti 27” je, zapravo, jedan mini-priručnik za život jer to i jeste knjiga za primer.”
Tijana Dapčević, pevačica"

„Premisa, karakteri i lokacije ove izvanredne zbirke priča Jelene Mesić Gak su univerzalni. U pitanju su građani sveta koji žive svuda oko nas. Sjajan koncept.

Letimičnim pogledom je četvrta knjiga autora Nikole Filipovića. Posle knjige 3 koja se sastojala od priča, Filipović se ponovo vratio svojim počecima i žanru meditativne proze. Kroz stotinak misli, koje je podelio u nekoliko kategorija, autor opisuje svoja iskustva iz detinjstva, rane mladosti, kao i trenutke tek doživljene. Ulazi u svakodnevne događaje koji mnogima izmiču i premerava ih kroz prizmu pesničkog i filozofskog. Kroz trajanje knjige, Filipović ipak teži realnom prikazu stvari i okolnosti koje okružuju sve nas i ukalupljuju naš doživljaj sveta.

Prozor je nova knjiga priča Nikole Filipovića, njegova ukupno peta. Priče su podeljene u tri odeljka: Fantazmagorija, Ljubavi smešne i U susret životu. Iako se odeljci čine različitima, u gotovo svakoj priči proteže se nešto fantazmagorično i smešno a opet vrlo realno i blisko životu. Filipović prati svakodnevne ljude u nesvakodnevnim situacijama: dok u dalekoj budućnosti igraju kviz: A ko to ne želi biti milijarder; ili tragajući za kablovskim operaterom koji će liku stvoriti nevolje svake vrste. Pisac je u smešnim ljubavima istraživao muškarce koji nisu alfa mužjaci, već koji žele da se žrtvuju za žene, svoju ideju ljubavi i zbog toga bivaju često neshvaćeni. I tek kada smo pomislili da smo uplivali u nešto svakodnevno i realno, autor nas vraća u neki san ili događaj u budućnosti, kao da time postavlja pitanje: Šta je zaista vreme, i šta je zaista stvarno?

Nenad Radoš priča život ovdašnji, svakidašnji – narodni. Nepredvidiv kao i narod. Priča o večnosti zemlje i života. O večnosti koja se potvrđuje kontinuitetom nedaća, zlopaćenja i stradanja. O životu koji tu večnost potvrđuje, sa trpljenjima i mrtvima, po generacijama.
Ova knjiga priča o životu će to sigurno učiniti i nosiće u sebi taj duh večite borbe sa sobom i drugima. Ako se neki, nečiji korak i čuje biće to njegov korak. Konačno se ovim sjajnim zapisima izmirio sa sobom i sa životom. Njegovo putovanje kroz naše živote se nastavlja i pričom i nepričavom.
Milovan Vitezović

Ovo su priče zbog kojih je Prava Jelena postala jedan od mojih omiljenih likova. Kroz njene priče želela sam da kod sebe upoznam sve ono što ona ima. Pratila sam je od početka, krišom, kada niko nije gledao. Od nje sam naučila sve ono što sam želela da budem kada se kamere isključe, a svetla prestanu da mi blješte pravo u oči. Neke mlade, ali ne i bezbrižne, druge zrele i teške - ove priče, pomerale su me do poslednjeg atoma mog bića. Kada bih birala, kroz redove ove zbirke svirale bi samo violine, ponekad tužno i plačno, nekad glasno i neslušljivo. Jelena, ponosna sam na sve što jesi - izlomljena i melanholična, užurbana i nestalna, dugoostajuća i nepresušna. Hvala ti, iako je sebično ponositi se tobom.

Avionske i druge priče Miomira Udovičkog su svojevrsno „svođenje računa” u sjajnom pripovedačkom maniru sa devetnaest potpuno različitih životnih situacija. Svaka priča, kao mala romaneskna kula za sebe, je pre svega građenje životnih situacija u kojima se, u tim trenucima, svode ukupni vlastiti životni računi. Taj saldo u nekoliko priča je fatalan, a i poseban, neobičan, jer ceo život, sva iskustva, svodi na poslednji uzdah i nenadan i ipak neočekivan kraj. Pored priča inspirisanih brojnim boravcima u letovima u avionima, drugim staništima vrhunskih profe­sionalnih diplomata, što Udovički sigurno jeste, su i teme koje čine sam život, ali su retke i neuobičajene po svojim ishodima, pa se zapitamo čitajući ih da li su te „uvrnute” ideje i krajevi naših života i deo naših sudbina. Upravo tu i jeste majstorstvo pripovedanja, u tom oštrom i pronicljivom pogledu i „skeniranju” čoveka i njegove prirode, u čemu je autor odista neobično vešt.

“But the country could not accept the bridge and the bridge could not accept the country.”

This quotation, from the short story “The Bridge on the Žepa,” by the 1961 Nobel laureate Ivo Andrić, whose story, “Thirst,” is included in this collection, reflects the essence of the state of human relations in the Balkans. Here Andrić observes that while bridges are built to connect and not divide, human nature, as it is, can lead to discord and alienation. In fact, throughout its history Serbia was a point of convergence, and even more often, a place of confrontation.
The stories in this anthology depict figuratively the banks on either side of the bridge in Serbia and the Balkans. On the one side there is respectfulness and coalescence, and on the other, turbulence and division among people along social, economic, ethnic, and religious lines. One of the best ways to get acquainted with foreign literature is to select an anthology in order to sample individual writers to get a sense of a nation’s literary culture. To that end, the purpose of this anthology of short stories is to enlighten the reader about Serbia and the Serbian people. This volume represents the quintessential anthology of Serbian short stories in the English language selected in terms of the diversity of topics, styles, and literary trends, covering both the nineteenth and twentieth centuries. The stories chosen for this anthology represent the best available selection presenting unique tales indigenous to Serbia.
The nineteenth-century stories deal with life in rural Serbia,

characterized by realistic descriptions, simplicity, and appealing characters. In contrast, Serbia’s twentieth-century authors are recognized for their courage and daring in confronting totalitarian communist norms, and later for literary innovations illustrating the environment, people, and values of democratic Serbia. These Serb writers rank among the masters of modern literature.
The first short stories appearing in Serbia of literary value date from the middle of the nineteenth century. During that period, the Serbian literary milieu was impacted significantly by Western European and Russian cultures, due mostly to two developments: firstly, a number of Serbian students acquired higher education in Western European countries, and upon returning, exerted their influence on the Serbian literary scene, bringing with them new and progressive ideas. Through the influx of such foreign-educated Serb intellectuals, Serbia was able to establish at least a peripheral literary connection with Western Europe. Secondly, Russian literature of the nineteenth century with its two literary giants, Leo Tolstoy and Fedor Dostoyevsky, were accessible to Serbian intellectuals because of the similarity of the Serbian and Russian languages and the ability of Serbs to read some of the works in the original, as well as in translation. Other Russian authors, such as Ivan Turgenev and Anton Chekhov were not only popular but also influential. Turgenev, for example, was known for his writings about Russian peasantry, which inspired Serbian authors to write about rural society and the problems it faced accommodating to a changing world. On the other hand, Chekhov’s plays and short stories were greatly admired in Serbia and served as a model for them.
However, even at that time, Eastern European literature, with its ethnic and cultural diversity, was by some considered a vehicle for connecting Western Europe with Europe’s East and beyond. This trend, in establishing a new East-West literary connection, became even more pronounced in the second half of the twentieth century. A case in point being the eminent Serbian writer Milorad Pavić

with his great popularity, not only in Russia, but in China and Japan. As with Milorad Pavić’s “Glass Snail,” some of the twentieth-century stories in this collection, being complex masterpieces, also merit re-reading because of different possible interpretations and interwoven themes. These include Aleksandar Tišma’s “The World’s Top Expert,” and Milovan Vitezović’s “Sacred Love,” as well as some others.
Initially Serbian short stories focused on the Serbs’ traditional patriarchal way of life. These stories belonged to the literary school of “Realism,” containing genuine, often sad elements whose main characters possessed an abundance of strong emotions, both positive and negative. The positive emotions of passionate love, courage, and sacrifice conflicted with negative feelings of unhappiness, shame, and jealousy.
It is often said that the greatest predicament facing Serbia was its strategic location, being at the crossroads between East and West. Its geographic position forced it to endure the tenacious impact of three competing civilizations: Western Europe, the Russian Empire, and Ottoman Turkey. The Western European predominance was due to a large Serbian presence in the populations of the Military Frontier. This region of the former Austro-Hungarian Empire was on the northern border of the Kingdom of Serbia and those Serbs there were exposed to Western values, literature, and culture. The Russian influence was the result of the shared Slavic linguistic and Orthodox religious bonds expressed in the spiritual, educational, and religious spheres. Lastly, the Ottoman Empire left an indelible impact after four centuries of oppressive Turkish occupation of much of the territory of modern Serbia. While European and Russian influences were mostly cultural, educational, and literary, the remnants of the long Turkish presence were manifested in Serbia’s cultural heritage, architecture, and customs.
One of the first writers of Serbian Realism was Stjepan Mitrov Ljubiša. According to literary historian, Jovan Deretić (1934-

2002), Mitrov Ljubiša was called “the Njegoš of prose,” because of the resemblance in his writings to that of the great Serbian poet, Prince Bishop Petar Petrović-Njegoš (1813-1851). Mitrov Ljubiša frequently rendered the national historical background and significant personalities from his region of Peštrovići, the southern part of Montenegro, using local forms of oral tradition and expressiveness, as in his famous story “Kanjoš Macedonović.”
In the second half of the nineteenth century, a unique literary development occurred. A significant number of writers focused on the place and treatment of women in a strictly patriarchal society such as Serbia was at that time. Milovan Glišić emphasized the pivotal role of women in rural society due to the frequent loss of their husbands in regional wars, which required them to assume what were customarily male duties in addition to running the household and bringing up their children. Lazar (Laza) Lazarević, in his story “The First Matins with My Father,” described the father of the boy, the main character, as a cold and dominating personality, while the boy’s mother appears as intellectually and morally superior to her husband. Svetozar Ćorović illustrates in his short story, “Hodja Saleek,” the power of a woman portrayed through her beauty and self-confidence, while Borisav Stanković’s story, “In the Night,” presents the ill-treatment of women in a society strongly affected by old customs and traditions, as they existed in villages or small agrarian communities.
The development of the Serbian short story in the twentieth century can be divided, roughly speaking, into three periods. The first period spanned from the early nineteen hundreds to the end of the Second World War (1900-1945). The second period is from the end of the war in 1945 to 1980, the year in which Communist dictator, Josip Broz Tito, died. The third period lasted from Tito’s death in 1980 up to the overthrow of the rule of Slobodan Milošević during the “October revolt” in 2003.
Serbia’s literary activity at the beginning of the first half of the twentieth century was interrupted by the First World War (1914-

1918). This period was dominated by new trends known as “Moderna,” marked by the vague influence of a variety of Western European literary movements, more so among Serbian poets than prose writers.
The second period after 1944 originated with the introduction of Communist rule under Josef Broz “Tito” (1892-1980) accompanied by the initiation of strict political and artistic limitations, akin to Joseph Stalin’s (1878-1953) totalitarian policies. In the Soviet Union and other communist countries, including Yugoslavia, officially promoted literature was known as “proletarian literature,” later defined as “Socialist Realism.” The main topics of this literary direction were the industrial and agricultural transformation of the country and the creation of a new man and woman with ideal personal qualities and dedication to the Communist cause. After 1970, with an era of somewhat loosened communist restrictions, Serbian writers returned to the themes of human destiny, spirituality, and also diversity.
Among the significant writers of the Communist period were Branko Ćopić and Dobrica Ćosić. Ćopić’s “Cruel Heart” displays a peasant partisan, who, behind his harsh rhetoric, hides his loving and caring feelings for his mother. Ćosić’s“Ashes” presents a gloomy picture of loneliness and inevitable collapse. Both Ćopić and Ćosić were partisan fighters and ardent communists in the early stages of their lives. Both gradually became disillusioned with Communist ideology, and, as a result, Ćopić committed suicide, while Ćosić became one of the leading political dissidents. Upon Tito’s death, Yugoslavia disintegrated into seven separate states with the populations enduring ethnic divisions and a civil war. That war, which gradually engulfed most of the republics of former Yugoslavia, lasted from 1991-2001. Literature during the war period centered mainly on issues linked to the conflict, but also addressed a variety of other topics. The new wave of writers embraced original and traditional values, responding to the general
public’s literary preference.

The authors’ writings during this third period of the twentieth century demonstrated an exceptional thematic and stylistic diversity that struck a chord with readers. Evidence of this can be found in the large number of Serbian authors that were translated into English and other languages, reaching a very wide audience. The positive reception of the Serbian and international reading public reflects the strong creative impulses that came out of Serbia at that time and still resonates strongly today.
During the Yugoslav civil wars in the 1990s, stories linked to war and conflict again emerged and became prevalent, as in “The Story about the Bash” by Miroslav Josić Višnjić. This story depicts the ultimate in human suffering during wartime. Postwar consequences, as another example, are detailed in Aleksandar Gatalica’s “Self Portraits,” embodying the tortured life of an immigrant. During this period writers tried to make sense of the events of the war by contributing to a better understanding of relations among the various ethnic and religious groups. Works of post-conflict literature also offered insight into what the issues were and justifications or regrets about the conflicts, reflecting on all the destruction and misery. The perspective of the ordinary citizen also gives these stories an ironic tone, as characters struggle against the overpowering wheels of fate.
A subsequent development was the surge of Serbian women writers in the final years of the twentieth century, emerging as a powerful voice of Serbian literature. These women were writers of novels, plays, satires, poetry, and some short stories, as represented here by Ivana Dimić’s “Christmas Wishes.”
In spite of the wars and resulting devastation, Serbian writers’ predominant interests were contemporary, utilizing authentic themes which brought them recognition and praise.

Branko Mikasinovich

Moto ove knjige Srđana Đurića mogao bi biti: „Svuda pođi sebi dođi!“ Tako je i njen autor svuda polazio, a ostajao pri sebi.

Sve je obično u ovoj knjizi, a nije obično. I ona time pleni.

Sastavljena je kao mozaik priča iz svakodnevnog prestoničkog života, koji je u njima jednostavniji i puniji negoli što se čini ili pretpostavlja. Prestonica je samo ambijent, a život se odvija na neodoljiv način – sam po sebi, vredan svake priče i sveden na samu srž pripovedanja.

Priče su ispisane sažetim rečenicama. Pisac drži reč na ceni, kao da je sebi zadao zavet da se spasava od ispraznosti, da čitaoca zamisli a da ga ne umori ni dužinom iskazane priče, ni pitanjem: šta je pisac hteo da kaže. Sve što je hteo – tu je u filozofiji običnog života: suprotstaviti se sopstvenom otuđenju, zato ovde nema priče. Svaka priča živi sa autorom. I kad piše o drugima propušta priču kroz sebe. Za trenutke koje određuje život dovoljne su reči kojima se živi.

Posebno pulsira toplina u pričama posvećenim deci i detinjstvu, bilo da autor gleda decu ili da se seća svog detinjstva. Lepo je kad se reč đed doživljava kao titular, a dirljivo kad majka grleći sina grli svet.

U ovoj knjizi vera u ljubav i prijateljstvo sve preovladava. U njoj su kratke rečenice i zagrljaji dugi.

Koautori, uz bezrezervnu podršku i jednaku zaslugu autora novih priča iznova poručuju da je uloga pasa u našim životima ne samo pitanje uzajamne razmene emocija već i važno pitanje urbaniteta uz realan osvrt na stanje u društvu. Novinari, lekari, profesori univerziteta, glumci, književnici, umetnici, veterinari, sportisti, zaštitari životinja i drugi, opet su na zajedničkom zadatku. Svako na svoj način uz mnogo ljubavi, iskrenosti i posvećenosti, kao najvažnijih sastojaka ovog suživota. Otkrivajući tragove koje psi u njihovim životima ostavljaju a kojima zajedno koračaju, svoje priče pričaju Danica Vučenić, Vanja Bulić, Mirjana Bobić Mojsilović, Tanja Petrović, Davorin Darko Ribnikar, Dragutin Backo Gregorić, Cvijeta Mesić, Ivana Vrdoljak Vanna, Dragan Jovanović, Aleksandar Tešić, Vanja Milačić, Ivan Tokin i mnogi drugi ljubitelji čovekovog najstarijeg i najvernijeg prijatelja iz životinjskog carstva.

Kako su sve knjige iz serijala Bestseler bile bezrezervno prihvaćene od medija i javnosti, a posebno nakon izvanrednog prijema spisa Šape u ruci, koji je bio ambiciozan istraživački projekat, autore je ponela ideja da naprave mali iskorak i da ovu, petu knjigu o psima, ostvare s novim neobičnostima i neočekivanostima. Tako će, uz priče novinara, književnika, muzičara i umetnika prvi put moći da pročitaju i storije ljudi koji nisu takozvane javne ličnosti, što je inače preovlađivalo u dosadašnjim izdanjima. Nisu zaboravljene lutalice ali ni psi sa vrhunskim rodoslovima. Poseban pečat, nimalo prijatan i veoma bolan, daju priče o zlostavljačima, trovačima i ubicama pasa. Svoje ispovesti za ovu knjigu o psima, među četrdesetak autora, dali su i Raša Popov, Vesna Čipčić, Ivan Mrđen, Jelena Milić, Ivana i Petar Strugar, Miki Perić, Andrea Lekić, Aleksandar i Katarina Rašić, dr veterinarske medicine Vladimir Terzin, Rujana Jeger, Bogdan Ibrajter Tane, Dragutin Guta Jakovljević, Nikola Mijailović, Nataša Ristić, Vesna Coka Nestorović i drugi jednako važni u nameri da se ponovo u opštem mraku u kome je došlo i do odbacivanja čovekovih četvoronožnih prijatelja sugeriše prirodni vid svetlosti i odbrani sama priroda.

Iskustva autora – raznovrsna zapažanja, ponekad pronicljiva i istančana, ponekad očekivana – predstavljena su sa snažnom proživljenošću, onako kako se doživljavaju bića koja se obožavaju i vole. U ovom spisu dominiraju novinari, urednici, umetnici, profesori i druge profesije. Tako će se u njemu naći novinari i publicisti Slobodan Giša Bogunović, Svetlana Đokić, Risto Kostov, Miloš Lazić, Višnja Marjanović, Dubravka Marković, Vojka Pajkić, Milosava Pavlović, Milica Pilipenko, Smiljana Popov, Nada Radović, Marijana Rajić, Voja Žanetić, urednice Branka Jeremić-Subota i Edit Tomić, te književnici Dejan Đorđević, Puriša Đorđević, Miroslav Lukić, Dragutin Minić Karlo, Dragoslav Mihailović, Maja Herman Sekulić i Svetozar Radonjić – Ras. Njima se pridružuju umetnici drugačijih usmerenja: Vlado Georgijev, Nebojša Glogovac, Inspektor Blaža, Jelena Kajgo, Sonja Lapatanov, Ašok Murti, Ljubisav Milunović, Aleksandar Pilipenko, Gorica Popović i Aleksandar Radojičić. A kad reditelj Igor Savin, zbog putovanja od jedne do druge predstave, nije stigao da napiše svoju priču, pisanja se latila njegova mlađana kći Lea. Svedočenja Milice Bijelić, Gordane Kovačević-Jaćimović, Verice Popović, Vesne Platiše i Duška Vujoševića dragocena su. Radujem se posebno što su se u ovoj knjizi našle proživljene ispovesti Željka Markovića. To je autor koga nisam izostavio ni u prethodnim knjigama o psima. Meni je posebno drago što su se kao autori pojavili kolege i koleginice iz akademske četvrti, Nikola Kolja Božović, Tamara Džamonja Ignjatović, Nadežda Ljubojev, Rastko Schwalba i Maja Volk. Tako su se sada pridružili meni dragim autorkama Jeleni Đorđević, Jeleni Vlajković i Nedi Todorović, čije tekstove pamtimo iz ranije objavljenih knjiga.

Pas je najbolji čovekov prijatelj. Čovek je najbolji prijatelj mačke...
Ako imate mačku, znajte da se svet vrti oko nje.
Probajte da je dresirate. Rezultat je 1:0 za mačku, ona će izdresirati vas.
Od Egipćana do danas, mačke su neizbežni pratioci čoveka. Verale su se po piramidama, kao i psi (istina je), preplivale reke i prelazile ogromne razdaljine samo da bi pronašle svog gazdu. Zbog gazde, mislite? Neee, varate se. Zbog njih, jer one su uvek glavne, jedino njima se ugađa, a mrzi ih da dresiraju novog vlasnika.
Pa ipak... Ova knjiga, nastala na ličnim iskustvima mačaka i vlasnika, potvrđuje da su, uprkos svemu, i jedni i drugi srećni što su zajedno.