DOMAĆI KLASICI

Povodom 50 godina od smrti Ive Andrića, Čigoja štampa predstavlja ekskluzivnu kolekciju od 101 priče o ženskim i muškim likovima iz opusa našeg nobelovca. Kolekcija će biti objavljena u 50 knjiga sa vrhunskim dizajnom – floralni motivi za priče sa ženskim likovima i ornamentalni formama za muške.

Prva galerija od 10 knjiga sadrži priče o Aniki, Mari Milosnici, Nevenki, Jeleni, Aliji Đerzelezu, Ćorkanu, Fra-Pertu, Fra-Marku, Mustafi Madžaru…

Fra Marko Krneta je bio sestrić pokojnog biskupa fra Marijana Bogdanovića. Kako je bio jedino muško u familiji, biskup ga uze još kao dječaka u manastir, da uči i poslužuje. Ali i pored biskupove zaštite i pažnje, mladić nije napredovao nikako. Bio je svojeglav i tup, mucao je u govoru i prskao pljuvačkom, nit je imao glasa ni sluha, tukao je mlađe i nije slušao starije. Niko ga nije mogao odviknuti od čobanskih psovki. Samo su mu neprestano tješnjale pamuklije i kraćao habit.

– Nit utjera račvast kolac u zemlju, ni tvog fra Marka u sveti red – poručivao je biskup sestri, koja i umrije žaleći što joj i sin neće postati biskup.

Ogorčen, biskup odluči da pokuša još jedno: da ga pošalje u Rim, ne bi li se u tuđini dozvao i popravio.

Iz priče „U musafirhani“

Fra Petar je ležao, uzet ali rumen i veseo u licu. Iznad njegove glave rafovi puni sahadžijskog i tufegdžijskog alata. Po zidovima mnogo malih i velikih časovnika.

Kad bi naš razgovor zastao za trenutak, čulo se kako njihova klatna tkaju i zuje, strigu i cakću kroz tišinu. Jedan šareni turski sahat čuo se nad svima ostalima, kao kad neko bez prestanka muze smlečnu kravu i mlaz stalno šiba u vedro puno tople jomuže. S vremena na vreme, poneki od njih stane da iskucava neke svoje sate, bez veze sa našim vremenom i podelom dana.

Fra Petar tada redovno prekine razgovor i sluša napregnuto i gleda pažljivo, kao da je neko strano lice ušlo u sobu i da javlja nešto novo i važno. Kad se pod niskim svodom izgubi i poslednji zvuk, fra Petar nastavlja.

Iz priče „Čaša“

Stigle su nevjerovatne vijesti o njemačkoj pogibiji, o sječi raje i junaštvu Mustafe Madžara. Danas ga čekaju.

Vazdan ih varahu oblaci prašine sa druma. Tek oko ićindije stigoše prvi konjanici ispod Banjaluke, a u sam akšam Mustafa Madžar s trubama i barjacima. Bijaše pognut i nekud malen (jer u pričanjima i očekivanju bijaše porastao). Vas savijen, mrk i umotan, više je ličio na pobožna i učena putnika nego na Mustafu Madžara o kom se toliko pričalo i pjevalo.

Hiteći i ne obzirući se, projaha kroz gužvu, vrevu i klicanje. Ne okrenuvši se i ne rekavši nikom ništa, uđe u svoj čardak, a svjetina ostade pred avlijom gledajući kako se rastovaruju konji sa plijenom.

Odlomak iz priče

Prvi koji je igračicu vidio i počeo o njoj da govori, i koji je najviše ludosti i bruke zbog nje počinio, bio je Ćorkan. Sin Ciganke i nekog askera Anadolca, nesrećan bastard, on je bio i hamal i sluga i pomalo budala cijele kasabe. On je na svim svadbama i svečanostima oblačio nekakve zelene i crvene dronjke i veliku kapu sa lisičjim repom, i igrao i pio, kao čauš, do nesvijesti. On je služio svakom i za svaki posao, i gotovo da i nije stario; takvog su ga pamtili svi i takvog ga dodaje naraštaj naraštaju. On je posluživao i u cirkusu. Meo je, donosio piljevinu i vodu po danu, a čim padne mrak, on se prvi napije i suzna oka gleda igračicu na žici i rukom koja drhti udara takt sa muzikom.

Odlomak iz priče

Među posljednjima je stigao Đerzelez. Pjesma je išla pred njim. Na bijelu konju krvavih očiju, on je jahao ravnalukom, crvene su kite bile bijelca po očima, a dugi, čistim zlatom vezeni čevkeni na Đerzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Dočekalo ga ćutanje, puno udivljenja i poštovanja. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola.

Oko kapije se sakupiše stranci i domaći. Sluge mu prihvatiše konja. Kad sjaha i pođe prema kapiji, vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pješice.

Odlomak iz priče

U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak tak tak! Ne dižući oči sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.)

Odlomak iz priče

Ona je bila sirota devojka. Otac joj je bio mali činovnik nekog osiguravajućeg društva, upravo ono što se zove inkasant i što označava ne običnog nameštenika nego čoveka od poverenja i izvesne umešnosti. U kući su bile još tri sestre i jedan brat. Anica je bila najstarija. Ćutljiva, visoka i krupna, bele kože, bujne tamne kose i modrih očiju mirna pogleda, koji ne kazuje ništa od onoga što njena velika ali pravilna i sočna usta prećutkuju. Jedna od onih stasitih i snažnih devojaka koje se stalno boje da razviju i pokažu svoju lepotu i stide se oblika svoga tela, obaraju oči pred svačijim pogledom i, kad su u društvu, pripiju nogu uz nogu, grčevito stežu mišicama grudi, sve od neke bolne potrebe da se načine manje i slabije nego što jesu, kad već ne mogu da prođu nečujne i nevidljive pored ljudi.

Odlomak iz priče

Šest godina su stvari išle tako u Pamukovića kući. U tom vremenu Nikoli se rodila kći, pa još jedan sin. Njegova žena Nevenka, koja je prvih godina mnogo prepatila od Pamukovića, snašla se i navikla, kao da je potrebnom količinom patnje kupila pravo da je Pamukovići, najposle, primaju kao svoje čeljade. Nije više onako sitna i bleda, zgrčenih usta i plamenih očiju, kao nekad. Raskrupnjala se, smirila, ne sklanja se ni pred kim, hoda polagano i dostojanstveno, gleda pravo i jedva otvara usta pri govoru, kao svi Pamukovići oduvek. Između nje i muža već odavno nema reči ni sukoba. Taj odnos se ustalio kao dobre terazije.

Odlomak iz priče

To je bila ta vrsta ženska koju je on uvijek tražio, i naročito cijenio, i koja ga je jedino još privlačila. Bilo joj je nepunih šesnaest godina. Imala je velike oči golubinje boje, ugašena porculanskog sjaja, koje su se polagano kretale. Imala je sasvim svijetlu, tešku i tvrdu kosu, kakva se rijetko viđa kod žena iz ovih krajeva. I lice i ruke su joj bili obrasli, kao maškom, sitnim svijetlim maljama, koje su samo na suncu mogle da se vide. Što je na njoj bilo neobično, to je da i oni dijelovi kože koji nisu u stalnom dodiru sa vazduhom i svjetlom, u nje nisu jednolično bijeli i otužni, kao obično kod plavih žena, nego joj je sve tijelo imalo tu svijetlu a zarudjelu boju koja se mijenjala samo sa sjenkom u udubinama ili sa nejednakim i plahovitim strujanjem krvi, i tada bivala još zagasitija.

U višegrаdskim pripovetkаmа, jednаko kаo i u esejimа i pričаmа o detinjstvu u kаsаbi, Andrić je u izvesnom smislu temаtizovаo sopstvenа životnа iskustvа, uvodeći ih nа jedno šire umetničko polje. Sve ono što su bili njegovi intimni doživljаji odrаstаnjа, njegovа sećаnjа nа rаno detinjstvo, nа krаjolik i аtmosferu višegrаdske kаsаbe, nа pojedine živopisne ličnosti koje su utisnule trаg u povesti grаdа, nа legende i predаnjа koje je kаo dete zаneseno slušаo, pisаc je preoblikovаo po meri umetničkog tekstа, univerzаlizujući priču o zаvičаju. Sаgledаne u nizu, te proze kаo dа spontаno formirаju jednu celovitu, živopisnu, polivаlentnu sliku vаroši i odrаstаnjа u njoj. Rаno piščevo životno iskustvo, znаnjа kojа je kroz usmenа kаzivаnjа sticаo ili ih usvаjаo kroz lektiru, upаmćene slike i nаtаloženа osećаnjа – sve je to bilа onа riznicа sirove grаđe iz koje je pisаc zаhvаtаo i u književnosti ostаvio fiksirаnu umetničku predstаvu o složenim vremenimа u istoriji Bosne i o prostoru nа kojem su se vekovimа suprotstаvljаli, sudаrаli i koegzistirаli rаzličiti kulturni modeli.