DOMAĆE PRIČE I PRIPOVETKE

BORA ĆOSIĆ

Rođen 1932. u Zagrebu, živeo je u Beogradu od 1937. do 1992, kada je prešao u Berlin, gde i da-nas živi. Objavio je preko 50 knjiga, a njegovi pozorišni komadi izvođeni su s velikim uspehom na našim scenama.

„Stajalo je negde jedno tenisko igralište, vremenom se i na njemu pokazivala nekakva bolest, kuga toga prostora. Najpre je njegov nekadašnji crveni pesak bio unazađen običnom prašinom koja se onde slegala iz svojih kosmičkih ra-zloga, potom su fino iscrtane bele linije nestajale sa tla, kasnije ostala je samo mreža po sredini, opuštena i mlitava. Onamo uselila su se deca koja su šuti-rala krpenu loptu, Cigani sa svojim psima i kolicima punim stvari, skitnice koje sede na zemlji, sa strane, naslonjene na zid. Samo je ona žalosna mreža i da-lje visila tamo, označavajući dve strane sveta, dve istorije, dve civilizacije. Pa onda beskućnik koji se pored nje našao mogao je birati hoće li boraviti u zapadnoj hemisferi, ili onoj istočnoj, mada obe lagano su se pretvarale u sme-tlište."

Miš koji pegla

"Samir Omerčić (1968, Pula)

Nakon mnogih putovanja skrasio se 1992. u Amsterdamu; studirao je na akademiji u Hagu, odsek za filmi; od 2024. živi u Puli.

Djevojka sa prljavim stopalima prva je njegova knjiga – zbirka priča u kojoj se dosta putuje, u kojoj je manje važno gde, a mnogo važnije kako putovati.

„Fatima-Zara se zaključala u sobu kad je čula da sam ispred kuće, a zbog nje sam ustvari došao u posjetu, i nije izbivala tokom cijele večeri. Pozdravio sam se s dijelom familije koji je bio prisutan. Tu su bile dvije njezine kćeri, Giovara koja je izrasla u pravu ljepoticu. Blan-che, najmlađa kćer, me je gledala pomalo sumnjičavo, no i ona je bila slatka i ljepuškasta na svoj način. Najstarija, zvana Ludrid, koje se najbolje sjećam, bila je odsutna jer je studirala pravo u Dar-el-Beidi. Nikad nisi dovoljno star da te ne sude po izgledu, a Madame Sim-plicia, njihova nona, morala je biti jako stara. Podsjetili su je tko sam i pri spomenu moje titule lagano se naklonila.
Serviran je tajine koji je pripravila nona, a ja sam zauzvrat blagoslovio večeru. Promrmljao sam molitvu tako da je ni sam Bog ne razumije. Bila je stara, Madame Simplicia, i kako veli Giovara, većinu svog života bila je respektabilna.
U njezinim godinama ona više nije odgovorna nikome. Pojede malo sira i popije čašu crnog vina, prestala je s pušenjem i završila radove na zubima. Oblači se samo u bijelo kao talijan-ske patrone.
Fatima-Zara mi je jednom pričala sa entuzijazmom o akademskim pobjedama svoje najsta-rije kćeri Ludrid, ali i o Giovari. Cijela zapadna obala Afrike bila je zaslijepljena njezinom ljepotom. Blanche, ne baš tako graciozna, ali ljupka na svoj način, namrštena, prekrštenih ruku, gledala je u stranu.
Izašao sam s Giovarom, dok je Blanche nešto mrmljala. Tražeći vanjska vrata završili smo u atrijumu. Madame Simplicia je stajala na balkonu i poskrivečki pušila, a sa strane se smjestio građevinski materijal. Uvalio sam Giovaru u kariolu, udobno je smjestio. Uzeo sam kari-olu za ručke i pogurao. Iskrali smo se iz atrijuma i poslije njihove kuće ostao je samo svjetionik koji je šarao snopom svjetlosti.“
Djevojka sa prljavim stopalima"

"Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica, pored Brinja u Lici. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi, zbirke priča Eskimi, Pukovnik Beethoven i Kino Lika, i romane Kombetari, Kako sam ušao u Europu, Sjajno mjesto za nesreću, Blue Moon, Sjećanje šume, Proslava, Okretište, i Potop. Dobio je više književnih nagrada za roman Sjećanje šume, za Okretište je dobio nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman 2021, a Iste godine dobio je u Italiji prestižnu književnu nagradu „Premio ITAS del Libro di Montagna“ za roman Sjećanje šume. Piše pozoriišne komade koji se izvode u Hrvatskoj i inostranstvu. Prevođen je na desetak jezika. Živi u Zagrebu.

Lička trilogija Damira Karakaša nastala je tokom više od jedne decenije. Kino Lika (2001), Eskimi (2007), i Pukovnik Beethoven (2012) sadržaj su ove fascinantne knjige. Po zbirci priča Kino Lika, snimljen je istoimeni, višestruko nagrađivani film, u režiji Dalibora Matanića. „Hard core i akcija iz pera ličkog Marqueza. . . Knjiga koja ide do kraja. . . Kamen temeljac za hrvatski seoski undergraund. . . Tma i tmuša neprebolna. . . Upozorenje: držati izvan domašaja djece i malo-građana. . . “ (Robert Perišić) „Zbirka priča Kino Lika Damira Karakaša u vrijeme izlaska bila je drukčija od svega što se u Hrvatskoj pisalo i potresla je književnu scenu poput struje. . . “ (Jurica Pavičić) „Plemenit divljak velikog srca. Pisac takve ekspresije, da se smrzneš. . . “ (Velimir Visković) „Ove priče možete obožavati ili mrziti jer vas gotovo fizički bole, no nikako ne možete ostati ravnodušni. . . “ (Jagna Pogačnik) „U izuzetno dojmljivim slikama jači i od Tarantina. . . “ (Damir Pilić) „Cvijet među krompirima. . . “ (Dražen Ilinčić) „Karakaš je jednostavan, reduciran i efikasan. Ma što efikasan – ubojit!. . . “ (Jasen Boko)
autor ilustracije na koricama Fransisko Goja (1746-1828)"

Rođen 1932. u Zagrebu, živeo je u Beo-gradu od 1937. do 1992, kada je prešao u Berlin, gde i danas živi. Objavio je preko 40 knjiga, a njegovi pozorišni komadi izvođeni su s velikim uspehom na našim scenama. U ovom izdanju sabrane su „priče o zanatima“ koje nisu ušle u knjigu Priče o zanatima • Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji (LOM, 2008, 2011, 2020), a dodate su i nove „priče o zanatima“.

„I mi sami prolazimo, nego to i ne primećujemo!“ U našoj porodici tetke su najviše volele da posmatraju sa prozora prolaznike koji su hodali ulicom. Onda su rekle: „Kad bismo samo znale kuda idu svi ti ljudi!“ Mama se zaustavila sa metlom u ruci, kojom je upravo čistila pod, onda se zapitala: „Možda postoji nekakav poseban zanat, prolaznički!“ Deda je zaključio: „Čestit svet sedi kod kuće, a ovi što idu levo desno, to su fukare!“ Tetke su se usprotivile: „Zar onaj gospodin u šeširu koji uvek prolazi i mahne nam rukavicom, da bude baraba!“ Tata je dodao: „Makar da idu nešto da kupe ili da svrate u kafanu, nego ništa!“ Mama je rekla: „Tačno je da neko sedi na niskoj stoličici i pravi cipele, siromašna cvećarka sastavlja buket iako je potpuno slepa, a ovi samo bazaju!“ Ja sam takođe razmišljao šta ima u tim ljudima koji samo prodju pored naše kuće, skrenu iza ugla i odu kao da ih nije ni bilo. Izgledalo je kao da u svojim svakodnevnim planovima nemaju ničeg drugog, nego samo da minu nekom ulicom i nestanu zauvek. Tetke su pro-šaptale: „A ipak bi nam bez njih život bio prazan i dosadan!“ . . .

Srđan Gavrilović rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu Gabrijel Jurkić u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu Strane. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča Ljetne himne; (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Trenutno živi u Belgiji.

Druga knjiga priča mostarskog pisca i urednika, belgijskog tragača za punijom pjenom dana, za tamnijom noći od onih što se nude na razglednicama europskih gradova, Srđana Gavrilovića, izniman je književni događaj kojeg se jednostavno ne smije omeđiti bilo kakvom odrednicom, pa čak ni lociranjem u moguću generaciju.
Ivica Prtenjača

Sve sam razumeo i ništa nisam razumeo. Osim toga, to je bilo vreme zvano poluvreme u mom životu. Rastajao sam se od svoje najveće ljubavi, koja upravo prolazi, kao voz kroz poslednju železnički stanicu.To sa vozom mi se dopalo. Ali sada je još i gore. Poslednji vozovi nam odlaze i nema nade da će novi doći, jer odmah za vozom ruše stanice. . .“ Kasni životi muškaraca
„Svet nestaje u slikama“, kaže jedan od junaka iz knjige kratkih priča Kasni životi muškaraca. S drugestrane, nesumnjivo je da svet iz priča objavljenih u novoj knjizi Milana Todorova, nastaje u slikama. Slike su polazište od kojih počinje pripovedanje. Usamljeni Todorovljevi junaci susreću epizodistkinje, ali ponekad i važne junakinje u svojim životima – na ulici, po trgovima, na plažama. . . Dešava se to u njihovim (pre)zrelim, često usamljeničkim životima, kada je kasno da se na ljubavnom, erotskom planu nešto dalekosežno po-pravi, ali još uvek može da se mašta i poseže za utehom nade. Za utehom nade, odnosno slikama iz tinejdžerskog doba, iz mladosti, iz najvitalnijih godina vlastitog života, kada se, obično, nije cenilo, koliko je trebalo, sve ono što je telo moglo, a duša želela. Uostalom, reći će jedan od junaka Milana Todorova: „Svako od nas većinom živi od svog nepostojanja. . . “Izazov intimnog života je ostao iza junaka ovih priča, telo je posustalo ili posustaje, a žene su tu, svuda unaokolo, lepe, manje lepe, nejasne i tajanstvene, zavodljive i još zavodljivije nego što je pomenutim muškarcima podnošljivo.„To je kao prljava osvežavajuća kiša“, zaključuje jedan od junaka iz ovih izvrsno napisanih kratkih ljubavnih priča. Milan Todorov je jedan od poslednjih pripovedača u srpskoj književnosti koji veruje da dobra priča ima smisla; jedan od poslednjih koji zna da napiše priču o ljubavi koja se ne zaboravlja.
Vasa Pavković

− U šta mi život prođe?

Iako je osjećao da se u posljednjih nekoliko godina svaka misao pretače u tu rečenicu, da se njom opisuje svaki pokret, kada bi se ipak oblikovala u svijesti, on bi se začudio. Iznenađivalo ga je to što se uvijek pojavljuje nekako podmuklo, kao da ga steže i davi; da ga ona obuzima kao tuđa ruka, tuđi jezik da mu je šapuće, a da je ipak samo njegova i istinita.



Rođen u Sarajevu 9. VI 1990. godine. Osnovne i master studije završio na Katedri za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Master rad pod naslovom Tri poetička načela poezije Novice Tadića – jurodivost, satanski realizam i molitve odbranio 2016. godine. Za master rad dobio III Brankovu nagradu Matice srpske. Naučne i beletrističke radove objavljivao u časopisima Filolog, Slovo, Oktoioh, Bokatin Dijak, Nova „Zora“, te u Književnim novinama.

Živi u Istočnom Sarajevu.