TEORIJA, TUMAČENJE I ISTORIJA KNJIŽEVNOSTI

Biografija profesora Mladenovića jedinstvena je poruka čoveka koji je proživeo čitavo jedno stoleće i pripadao samoj našoj intelektualnoj eliti. Ona istovremeno svedoči o njegovom relativnom „neprisustvu” i „nevidljivosti” u kulturnoj i naučnoj javnosti njegovog/našeg vremena (u obrnutoj koliko objektivne činjenice radne biografije to pokazuju).

U ovoj knjizi autor vraća Svetislava Stefanovića u istoriju srpske književne kritike, stavlja ga na mesto između kritike Laze Kostića i kritike Stanislava Vinavera i izučava ga kao ostvarenu ličnost. To izučavanje ima tri smera: prvi, specifičan odnos prema književnoj kritici, slobodnom stihu i prevrednovanju naše književne prošlosti; drugi, ka analizi odnosa s autorima koje je Stefanović odabrao po srodnosti (počevši od Laze Kostića, čiji je uticaj nesporan i velik, preko Stanislava Vinavera, pa do onih koji se nisu odazvali Stefanovićevoj ideji za rušenje „starog“, kao što su Dimitrije Mitrinović i Isidora Sekulić; treći, traženje konkretnog konteksta za Stefanovićev tekst „Uzbuna kritike i najmlađa moderna“).

O POETICI I POEZIJI BRANKA MILJKOVIĆA

"Sada znamo i ono što se donedavno nije moglo znati: Đura Daničić je na pisanju i poboljšavanju svog spisa o estetici radio istrajno.
Sa pripremama se počelo odavno. Kada sam 1961.godine objavio knjigu Đure Daničića Lekcije iz estetike – pokušaj rekonstrukcije, bio sam nabeđen od strane Dragana J. Jeremića da sam umesto nastavnikovog teksta objavio samo đačke beleške sa njegovih predavanja. Tim povodom smo vodili polemiku.

U Državnom arhivu Srbije imao sam sreću da otkrijem jedan, zaturen, prepis spisa Đure Daničića sa temom Estetika. Dokumenat je pogrešno zaveden pod naslovom „Iz predavanja Jov.Boškovića na Velikoj školi PO,K62” i obuhvata pet tabaka na 18 strana. Posle paragrafa 62. napi- sano je – kraj – i stavljen potpis prepisivača: K Petrović, pravnik II god. Beograd 14/12 862 god”. Kosta Petrović je bio Daničićev đak u Velikoj školi u Beogradu. Objašnjenje arhivske greške pružaju pisma Stevana Pavlovića (v. Ivo 8 Estetika Đure Daničića Tartalja Počeci rada na istoriji opšte književnosti kod Srba, 19, str. 95). Znalo se da su u pitanju tabaci koje je Daničić dao svojim slušaocima za učenje i spremanje ispita. A pomenuti Dragan J. Jeremić u knjizi Estetika kod Srba od srednjeg veka do Svetozara Markovića, 1989, pomenuće polemiku koju smo vodili i ostati uporan u svom tvrđenju.

Daničićev rukom pisani Program za estetiku (12. 9. 1864) ne ostavlja mesta nikakvoj sumnji u autentičnost doku- menta. Potvrdu za to donelo je objavljivanje arhivske građe Vladimira Grujića u Spomeniku Srpske akademije nauka i umetnosti 1987. U Grujićevom zapisu Daničićevo pisanje je verno preneseno. U Grujićevom zapisu Daničićevo pisanje je verno preneseno. Ali ono u nekim pojedinostima odstupa od starog snimka programa za estetiku. Tako u starom tekstu ne behu zastupljene reči reljef (nego jedino relijev), ni slikarstvo (pored piktura).
Nije li takva korigovanja Daničić morao izvesti posle davno načinjenog snimka!"


Beograd, juni 2019. Ivo Tartalja

Kako ova knjiga nosi naslov Povijest svjetske književnosti, čitatelje će možda iznenaditi što nije nalik uobičajenim takvim priručnicima, a priložen joj je i dodatak koji se razlikuje kako u tematici tako i u načinu izlaganja. U njoj se u glavnom dijelu tek vrlo malo govori o izvaneuropskim književnostima, a o hrvatskoj književnosti i znatno više no što bi joj u tako uskom izboru moglo pripadati. Dodatak pak prije je svojevrsna metaforička konstrukcija razvoja moderne proze no prilog bilo kakvoj tradicionalnoj povijesti književnosti. Razlozi su takve strukture s jedne strane u praktičnoj namjeni, s druge u pokušaju da uz priručnički karakter knjige dodam i nešto od vlastitih shvaćanja povijesti književnosti, a s treće se barem u nekoj mjeri mogu i teorijski obrazložiti. Što se tiče ovoga posljednjeg, želim upozoriti na moj esej „Koncepcije povijesti svjetske književnosti“, koji je objavljen u Teoriji književnosti. Rječniku književnoga nazivlja, objavljenoj u prošloj mojoj knjizi ovog izdavača. Tamo sam, naime, pokušao objasniti kako držim da se povijest svjetske književnosti ne može napisati po uzoru na povijesti pojedinih nacionalnih ili nekako drugačije uže određenih povijesti književnosti, a niti na povijest drugih umjetnosti. Ključna je pri tome moja teza da se zbog raznolikosti jezika i širine obuhvata ne može ni zamisliti objektivistički prikaz cjelokupne građe svjetske književnosti, pa se svaki takav pokušaj svodi na projekciju. Takva pak projekcija proizlazi iz recepcije koju neka nacionalna kultura i posebno književnost nužno sadrži kada se radi o drugim književnostima, a kako je ona ograničena i znanjem autora te kulturom i književnošću kojima on pripada, ali i naporom da obuhvati što više od bogatstva svjetske književnosti, svaka se povijest svjetske književnosti, smatram, može opisati jednostavnom formulom: „moja je, naša i svjetska“.

Milivoj Solar